Moja baka Pantelić Dorica rođ. Živkov 1915 g. izgubila je u mladosti prije svoje navršene druge godine života vid. Oči su je boljele i bile podlivene krvlju. Zbog  boli u očima više ih nije htjela otvarati. Bila je to teža bolest od obične upale  očiju jer joj lokalni liječnici nisu znali dijagnozirati bolest, a specijalisti u  Zagrebu su joj prognozirali vjerojatnost trajne sljepoće. Bakin  otac  bio  je Živkov Valent tada podoficir domobranske vojske u Zagrebu. Tamo  je  imao   širok krug poznanika. Njegova supruga Matilda (Dugalija) i on živjeli su u Zagrebu. Matilda se došla poroditi u Kalinovac ka svojoj obitelji radi njege i brige oko nje i djeteta. Rodila je djevojčicu (moju baku Doricu) i nakon šest mjeseci  umrla. Nakon  smrti supruge,  Valent  je dijete dao na čuvanje svojoj mami. Kad  je dijete oslijepilo, zbog  nemogućnosti liječenja u okolici, Valent  ju  je premjestio u Zagreb. U to vrijeme najbolje opremljene bolnice, a i stručnjaci  nalazili su se u vojnim bolnicama, pa  je Valent  zbog  poznanstva i stručnog  kadra  kćer  dao na pregled u vojnu bolnicu. Nakon pretraga specijalista, doktori su dali dijagnozu Valentu da se tu ne može ništa učiniti i najvjerojatnije da će dijete ostati slijepo. Valent je bio očajan  te je komunicirao  sa puno ljudi o problemu  što je nastao kod njegove kćeri. Neki su mu  savjetovali da otiđe na zagovor k Mariji Bistričkoj  za ozdravljenje djeteta. To  je i učinio odnosno otišao je na Mariju Bistricu i tamo molio za ozdravljenje  svoje kćeri. Tamo  je kupio i sliku Marije koju je donio kući u Kalinovac. Svojoj  mami  rekao je da mora s njegovom  kćeri ići na sve svibanjske pobožnosti i da  se kod kuće moraju moliti za nju. Baku kao dijete nosile su u crkvu tada Valentove sestrične Marica (Aurer), Cila (Janković). Nakon dolaska kući sa svibanjskih pobožnosti svi su  ukućani  prije  večere molili  za ozdravljenje  Valentove kćeri. Kad su došli sa zadnje svibanjske pobožnosti kući, skupili  su  se svi na večeru kao uvijek i molili se Bogu za ozdravljenje. Na kraju zadnje  molitve baka je odjednom nakon više od mjesec i pol dana pregledala.

Dorica  kao dijete u to doba bila  je premlada da bi glumila sljepoću u crkvi mjesec dana i da čeka ozdravljenje točno iza pobožnosti, a nije mogla ni shvaćati  što se događa to oko nje.  Po dijagnozi više doktora i nemogućnosti  glume  djeteta vjerujem da je ulogu pri ozdravljenju imala Djevica Marija, odnosno zagovor kod Marije Bistričke.

Imam troje djece. Kad je jedno od njih tužno, nema tu puno radosti i sreće. U ovom slučaju riječ je o mojem srednjem djetetu, Antoniji. Udala se i s tim veselim događajem nastao je problem. Nije mogla zatrudnjeti. Nikad u tom pogledu nije imala problema. Nikakvih tegoba ili mana. Prvih šest mjeseci nismo ni znali za taj problem, a onda nam se ona s tugom povjerila. Za nas šok, tjeskoba i patnja! Mjesec za mjesecom kad bi došao menstrualni ciklus nastao bi plač i patnja. Za nas tjeskoba. Želja za djetetom bila je jaka. Uslijedili su pregledi kod više ginekologa u različitim gradovima. Jedan joj je rekao da nikad neće imati djece, drugi da je sve u redu i da ne zna zašto nije već trudna i tako pokušaj za pokušajem, ali rješenja nije bilo. Sve vrijeme ja i supruga molili smo za trudnoću, dan za danom uporno svaki dan. Tad smo doznali da u Opatiji postoji jedan ginekolog specijalista koji se bavi samo s tim problemima. Preporučili smo to i Antoniji koja je već beznadno pristala i na taj pregled. Međutim ovaj puta napravljeno je sve drugačije. Otišli smo 19. svibnja 2021. godine ja, supruga i Antonija na Trsat, na zagovor kod Majke Božje Trsatske. Antonija sa strahom i nepovjerenjem, mi sa nadom jer smo već imali dva hodočašća za rođenja na Mariji Bistrici i sva su se ostvarila. Pregled kod ginekologa prošao je dobro, nije navijestio neplodnost, a napravio je niz pretraga koji do sada nisu rađeni. U iščekivanju nalaza slijedile su molitve za molitvom. Na kraju uspostavilo se da je greška u toj svoj muci bakterija koju imaju većinom ronioci, a na koju nije ciljao niti jedan ginekolog do sada, pa je nisu otkrili. Kćer i njezin suprug bave se profesionalno ronjenjem. Naime ta bakterija uništi plod. Rješavanjem te bakterije Antonija je ostala trudna. Međutim tu i nema puno čuda od zagovora, međutim dogodilo se još nešto što daje novo svjetlo na ovo zavjetno hodočašće. Antonija je rodila točno na godišnjicu od kada smo se zavjetovali na Trsatu 19. svibnja. Taj dan odredila je doktorica budući da je morala roditi na carski rez. Mi smo o tom podudaranju saznali tek kad je rodila, preko supruginog mobitela i Faceboka kad je izbacio preko vremenske trake na današnji dan slike iz posjete Trsatu. Oba dvoje smo pretrnuli. Samo smo se pogledali. Tada su mi kroz glavu prošle sve slike iz tog hodočašća. Kao da sam se vratio u prošlost. Razmišljao sam kako u tim trenucima hodočašća nisam mogao ni zamisliti takav ishod. Nadao sam se trudnoći, kroz neko određeno vrijeme. Međutim sada božjim blagoslovom svaki rođendan tog djeteta je i godišnjica njezina i našeg zagovora za njegovo rođenje kod Majke Božje na Trsatu, odnosno dar Antoniji od njegove izmoljene zaštitnice. Kao da je sam Bog htio da to bude baš tako, da se i ovim milosrđem svjedoći.

Kao što sam već pisao sam događaj po sebi nije nešto posebno da već nismo imali zagovore za rođenja djece sa dvije obitelji koje su također nakon hodočašća dobile dijete.

Kad sam redovito krenuo u crkvu puno je pridonio i tadašnji svećenik Samodol  Nikola. On je bio starinski svećenik u odori sa lijepim i zanimljivim propovijedima i ugodnim glasom. Dobro je znao pjevati. Zbog  dobrih propovjedi rado sam išao u crkvu. Nakon godinu dana kad mi je sve išlo dobro  nekako sam se poljuljao u vjeri. Počeo sam se moliti u crkvi da mi se ukaže Isus, jer mi je od malena bila želja da doživim nekakvo ukazanje da potvrdi njihovo postojanje. Molio sam se da dade znak na bilo koji način, bilo u obliku slike, glasa, svjetla ili sjene, jer sam se počeo moliti ne sa punoćom vjere nego nekako formalno i skeptično. U to vrijeme u crkvu redovito sam išao na majstorski kor koji je od crkve odvojen staklom. Prije mise puno put sam se  molio da mi se ukaže prividno njegova slika na prozoru stakla na koje tuče svijetlo reflektora iz crkve. Za jedan mjesec to se i dogodilo. Staklo je bilo prljavo, a netko je na jednom mjestu prozora da bi bolje vidio pokušao obrisati  staklo, ali nije uspio nego ga je samo zamrljao. Na tom  zamrljanom mjestu gledano iz mog mjesta gdje sam sjedio vidio se pravi lik glave Isusa Krista sa bodljikavom krunom. To je bila slika glave sa tugom i iscrpljenošću kakve crtaju za uskrsne čestitke. Kad sam vidio taj lik u kojem se većinom sve  raspoznaje, odnosno taj mirni smirujući ne optužujući bolni pogled nisam se razveselio što sam ugledao taj lik, nego naprotiv prepao sam se i prestrašio. Nekakva tuga i bol, sažaljenje me preplavilo nekom nevjerojatnom snagom. Ostao sam bez zraka, a srce mi je tako udaralo kao da će mi probiti van. Glava Isusa Krista mogla se vidjeti samo sa moga mjesta jer tad se ta mrlja nalazila točno između mog mjesta i reflektora. Ako reflektor nije točno svijetlio u mrlju, glava se ne bi vidjela. Veličina glave bila je oko trideset centimetara. Pomicao sam se sa svoga mjesta lijevo i desno, ali glava bi se tad gubila.  Mogli su je vidjeti samo oni ispred mene ukoso na desno, ako su obratili pozornost na tu mrlju. Da sam sjedio malo udesno ili ulijevo ne bi vidio ništa. Glava Isusa mogla se vidjeti mjesec dana, a  onda je netko oprao prozore i slika je nestala. Kad sam se god sjetio te slike odnosno tog lica Isusa Krista sa krunom, osjetio bi neki strah i tjeskobu. Nije to bila slika koja užasava čovjeka, a ipak prikazivala je čovjeka koji je prešao velike patnje i muke. Kad se pogledao na mjesto očiju, pogled mu je bio razočaravajući, a ujedno i umirujući. Pogled na to lice dalo je u meni tugu i strah, a ne veselje kojem sam se ja nadao kad sam se molio da mi se ukaže slika Isusa na staklu. Ne znam zašto sam se nadao slici  vesela i vedra lica u slike Isusa, a pojavilo mi se lice izmučena čovjeka. Radi toga valjda u meni je i izazvala šok i strah. I sad se čudim kako se ta glava pojavila baš u ono vrijeme i mjestu gdje sam se prije toga molio da mi Isus pokaže da postoji. Ta slika glave sa trnovitom krunom, dugom kosom i  bradom bila je tako  jasna svaki put kad sam došao u nedjelju u crkvu tokom mjesec dana da ne može biti da sam si je umislio. Ona je bila  postojeća da li slučajno ili molitvom, ali je ondje bila stvarna. I ta slika je pridonijela u meni da sve to napišem. Nikomu ništa nisam rekao da mi se ljudi ne smiju i da me ne proglase bedastim i umišljenim. Pod tim dojmom preselio sam se dolje u crkvu da bi još više sudjelovao u molitvi i procesijama  u čast Boga, Marije i Isusa Krista. Pomalo sam počeo uvađati  molitve i kod kuće prije ručka, na adventske nedjelje, Božić, Uskrs, a žena je uvela prije spavanja. I sad me prati taj pogled sa slike na staklu i sve više mi  je nelagodno,  jer sve više shvaćam da je taj rastužujući pogled bio namijenjen meni, odnosno razočarenje u moju vjeru. Od tog događaja prošlo je već oko pet godina i još su se zbile neke stvari no ja još ni sada nisam spreman  svjedočiti o svemu tome. Sad kad to prepisujem na kompjuter siguran sam da nisam dobar vjernik, jer sam zakazao i gubim  se ponekad u postojanosti vjere. Najvjerojatnije je Isus u meni vidio razočarenje i neuspjeh. Poslije te  slike odlučio sam da više nikad neću tako intenzivno moliti da mi se ukaže netko od svetaca na bilo koji način.

----  02. 05. 2001. g. ----

U šestom mjesecu 2003. godine imao sam san kojeg ću se vjerojatno sjećati još dugo nakon tog događaja zbog mog pozitivnog razmišljanja o javljanju Boga i njemu bližnjih istinskim vjernicima, pa čak i u pojedinim slučajevima pasivnim vjernicima koji možda i sumnjaju u postojanje Boga. Zbog toga je moj materijalni život isprepleten kršćanskom duhovnom vjerom i vjerskim događajima koji upotpunjuju moj život. Bez tih događaja, bez tih osjećaja, bez tog dodira Boga i njemu bližnjih sa nama naš ovaj materijalni život je prazan, bezvrijedan i nepotpun, život koji je u stvari osnovica puta – podloga puta u posliježivotno blagostanje. Taj san koji sam sanjao to je san kojeg poneki vjernici pomalo priželjkuju, mogućnost da možemo čuti, osjetiti glas Božji, ali još više da možemo sa njime razgovarati, odnosno osjetiti kako je biti primijećen, biti kod Boga oslovljen svojim imenom, spoznati da i kod Boga postojimo. Takav san upravo sam ja imao, ali kao i u svemu ostalom nisam znao u tom trenutku u tome uživati. Ovaj san se dogodio pred samo svitanje i poslije njega više nisam ništa sanjao. Ovaj san je samo običan san kao i svi drugi snovi, ali svejedno ga uzdižem, jer sam uživao u njemu, spoznao, osjetio u njemu ono što nisam do sada osjetio u svom materijalnom budnom životu. Dozivao me Bog smirujućim, dubokim ugodnim glasom  ,, Nenade”,  ,, Nenade”, ,, Nenade”,  ...  pomalo podižući glas kao da se osjetila očinska briga da je glas pretih, pa da ga ne čujem. Osjetio sam istinski u sebi da je to Bog, da ga se ne trebam bojati. Taj glas je u meni činio neko posebno stanje kao da je sve stalo, zaustavilo se, sve osim mene i Boga, odnosno našeg razgovora, našeg susreta. Prvim shvaćanjem da me zove Bog prostrujao je mnome strah od same spoznaje što se događa, što čujem glas Božji, odnosno što Bog baš mene zove, da bi odmah taj glas u meni stvorio ugodan osjećaj shvaćanja da sam primijećen kod Boga, da mi se on sam obraća. Ne znam kako da to opišem, osjetio sam u tom trenutku samoću, možda baš tako i ne ugodnu samoću, prazninu materijalnog, prazninu okruženja, a opet preklapalo se zadovoljstvo, punoća, smirenost i olakšanje. Tad se nažalost u snu dogodio iznenadni obrat. U snu mi se pojavio strah, bojazan da to ne može biti istina da se meni javlja sam Bog, čovjeku koji ponekad zna posumnjati u vjeru, pa sam upotrijebio u toj navali straha svu onu unutarnju snagu s kojom čovjek u normalnim uvjetima ne raspolaže da se probudim iz tog sna. To je ona energija koja te budi iz sna kada u snu trebaš umrijeti. I probudio sam se potpuno sjećajući se sna kao da je stvarno proživljen, žaleći što sam svojom nesigurnošću otjerao Boga iz mog sna. Nakon dosta razmišljanja pogledao sam na sat i ponovo zaspao. U ovom kratkom snu doživio sam više osjećaja nego uobičajenim cijelo noćnim snima. Ovo je samo san, i to gledam izričito samo kao na san, ali opet sam zadovoljan što sam mogao makar malo i u snu čuti, osjetiti i biti sam sa samim Bogom bez posrednika makar i u snu. Već sam dobio osjećaj postojanja Boga preko onih dviju žena, ali ovo je nešto sasvim drugo, makar je manje stvarnije od onog. Taj san je kao život, kao život većine ljudi koji sumnjaju u Boga i njegovo bogojavljenje, pa ga tjeraju od sebe. Prilikom javljanja nama našeg Boga i njemu bližnjih mi to najčešće ne prihvaćamo, tajimo bojeći se stalnog izrugivanja i omalovažavanja ostalih ljudi. Zato nam je nažalost lakše odgurnuti Boga od sebe i teći sa ostalom masom ljudi koji žive samo za raskoš, udobnost i sjaj ovog života, ponekad gazeći i ljude oko sebe.

Radi svoje sumnje, pitam se hoću li ikad više imati priliku da razgovaram sa Bogom  ,, makar i u samo ovakvom kratkom snu”.

---- 1990. ----

Ja i Marija planirali smo imati više djece. Međutim prvo dijete nikako da se rodi pa smo počeli sumnjati da nešto nije u redu. Odlučili  smo se pomoliti Bogu za dijete u nekom svetištu, jer smo u njega  obadvoje vjerovali pa smo odlučili krenuli u Međugorje da se pomolimo za zdravlje u obitelji te mogućnost djece. U Međugorje smo otputovali tako reći na slijepo, noseći samo hranu i puno vjere u Boga. Putovali smo s vlakom, otprilike dvanaest sati u jednom pravcu presjedajući u Zagrebu na međunarodni vlak. Kad smo ujutro stigli u Mostar,  Mariji je počelo biti zlo i nije mogla ništa jesti. Sve joj se gadilo i tad je bojažljivo rekla * Nenad ja sam rado trudna *. Tako smo u Mostaru dvadeset kilometara od Međugorja prvi put osjetili radost, odnosno ushit budućeg roditeljstva. Dana nam je radost u sam ulazak u Međugorje tako da tamo nismo došli tužni tražiti pomoć kako smo planirali, nego smo ušli veseli sa puno olakšanja i radosti. Sada smo naše hodočašće pretvorili kao zahvalu Bogu, Isusu i BD Mariji na daru Marijine trudnoće, pa nam je tamo boravak bio još ljepši i radosniji. Kad mi je Marija rekla da je rado trudna preplavila me sreća, olakšanje i zadovoljstvo, pa sam  u tom zanosu veselja zagrlio Mariju i potiho zapjevao  *Još Hrvatska ni propala dok mi živimo *, a  ona me pratila. Zahvalio sam u sebi Bogu na ovoj vijesti. Put je tekao kao u snu, sve je išlo skladno  bez problema. Kad god bi nešto zapelo stvorio bi se neki čovjek od nikud i ponudio nam pomoć. Kad  smo došli u Međugorje bilo je sve popunjeno jer smo mi išli na blef, pa nismo imali ništa rezervirano. Prošli smo dvije kuće koje nas nisu mogle primiti, jer su bile neprekidno pune, pa su nas odbili. Tad se kraj nas pojavio čovjek neke agencije i ponudio nam pomoć, te odveo nekim svojim poznanicima da prenoćimo. Oni su bili također puni, ali su se smilovali i dali nam jednu sobu za prenoćište. Poslije smo kroz razgovor doznali da imaju i oni rodbine u Podravini što nam je još više uljepšalo boravak kod njih i dalo neku mirnoću i sigurnost. Ti ljudi su nam omogućili neopterećeno hodočašće svetim mjestima ukazanja sv. Marije i obilaženja Međugorja dajući nam do znanja da smo skoro među svojima, odnosno da nismo sami među strancima. Kad smo tražili sobe po ulicama bila je takva gužva kao u Zagrebu na trgu, a taj čovjek je došao baš do nas u toj gužvi ponudivši nam svoju pomoć kad  nam je trebala. Uvidjeli smo kakva je tu stalna gužva i traženost soba, pa smo shvatili da bez unaprijed  rezervirane sobe nećemo moči sebi naći prenoćište. Taj čovjek naš spasitelj radio je za agenciju i bio  prevoditelj te je čekao neke strane državljane da ih smjesti. Kad je zabunom ponudio nama pomoć i  shvatio da je pogriješio, nije se okrenuo na drugu stran ostavivši nas tamo, nego je prestao tražiti svoje goste dok nije prvo smjestio nas, a onda se vratio svome poslu.

Drugi dan ujutro krenuli smo doma. U Mostaru trebali smo čekati tri sata da krene naš vlak prema Zagrebu. Budući da smo imali vremena, a nešto i novca htjeli smo vidjeti čuveni Mostarski most. I ta nam se želja ispunila. Izašli smo van ispred  kolodvora do taksista i upitali kako možemo doći do Mostarskog mosta i koliko je potrebno vremena do tamo i nazad. Tad  je on rekao da je to daleko i da nas on otpelja do tamo. Mi smo  mu rekli da nemamo puno novca jer nam nije puno ostalo, pa nećemo moći platiti. On nam je rekao da nema veze, da će nas on ipak otpeljati na taj most. Ne samo što nas je tamo otpeljao  nego nas je pratio cijelim putem do mosta, objašnjavao, pokazivao i slikao. On nas je čekao,  jer nas je htio i vratiti na kolodvor, da ne bi imali problema. Bio je jako brbljav ozbiljan čovjek u pedesetim  godinama. Računao nam je nešto da si vrati  gorivo. Tako se naše hodočašće popunilo i posjetom na Mostarski most. Ne mogu to ni sada opisati, kao da nas je netko čuvao, udovoljavao želje vidjevši dvije vjerom ispunjene mlade osobe. Na tom sam hodočašću osjetio onu već prije doživljenu nevjerojatnu zaštitničku silu oko sebe.

Kad se samo sjetim kako sam bio nesretan jednu godinu života zbog nosa i to u najgore vrijeme. U osmom razredu udarila me klupa u nos. Ja sam se sagnuo da nešto podignem, a netko je gurnuo klupu i ona me udarila u nos. Iskrivila mi je nos jako ulijevo. U to vrijeme bio mi je jako važan izgled radi društva u kojem su bile i cure. Nos mi je jako narušavao izgled lica. Priuštio mi je nezainteresiranost cura prema meni. U to vrijeme molio sam se pred slikom  ,, Isusa Krista na Maslinskoj gori ”  koja  je visjela iznad mojeg kreveta. Tu sliku sam si ja stavio negdje u šestom razredu bez suglasnosti roditelja. Tad sam se svako veće počeo moliti Bogu, Isusu i Mariji da mi se ponovo izravna nos. Imao sam česte upale mandula, a zbog nosa to se i pogoršalo pa je došlo do te granice kad sam morao ići specijalisti da mi ih izvadi. Tako sam bio i naručen za operaciju mandula u Koprivnicu doktoru Horvatu. Kad sam došao tamo iz nekog nepoznatog razloga prije operacije doktor  mi je rekao da neće operirati mandule nego nos. Na toj operaciji doktor mi je izravnao nos bez suglasnosti i znanja roditelja. Nakon godinu dana molitve Bogu, Mariji i Isusu bez moje i roditelja sugestije izravnat mi je nos. Mandule sam operirao isto kod njega dvije godine kasnije. 

Vjerujem da je i tu imala ulogu molitva Bogu, jer sam se svake večeri molio istinski sa srcem, ne glumeći ni pred kime dobrog vjernika. Imao sam stvarnu nadu i vjeru u Boga. Inače niti jedan doktor ne radi nijednu operaciju maloljetniku bez suglasnosti, odnosno bez potpisa punoljetne osobe da odobrava tu operaciju. Tu proceduru kod mene je doktor iz nekog razloga mimoišao. Operirao mi je nos na svoju odgovornost, znajući da bi poslije mogao imati problema s roditeljima i zakonom.

---- 10. 01. 1998. ----

1997. godine u 12 mjesecu išao sam snimati pluća radi kašlja. Tad su  mi otkrivene bijele mrlje oko hilusa na plućima. Specijalista mi je rekao da je to po slici tuberkuloza, rak ili sarkoidoza. Na daljnja ispitivanja nisam mogao ići jer je bilo vrijeme božićnih praznika. Bio sam naručen u Jordanovcu tek 10. 01. 1998. godine. To mi je bio najteži Božić. Mislio sam da je sa mnom gotovo. Božić sam slavio radi djece. Poslije božićnih praznika otišao sam na daljnje pretrage u bolnicu Jordanovac. U to vrijeme kao i svugdje u Hrvatskoj te pretrage su išle jako sporo. U bolnici je postojala mala prostorija kao kapelica za molitvu bolesnika. Na zidu je visjela slika Milosrdnog Isusa Krista. Tu sam se svako večer istinski molio vjerujući u njega i u moć molitve. U toj kapelici  sam se prvi  puta zavjetovao Bogu i Isusu, odnosno da ću svake nedjelje ići u crkvu kad god budem mogao, te na svetkovne mise ako na plućima nemam rak. To što sam obećao, obećao sam istinski i znao sam da ću stvarno od tad redovito ići u crkvu i ako nisam išao preko 13 godina.  Nisam lagao kao što u  stvari znam lagati  na ispovjedi *da  ću se popraviti i da više neću griješiti*, a  u stvari u dubini duše znam da ću opet griješiti i da se bitnije  neću popraviti. Ovo sam u dubini duše znao da ću to i izvršiti obećanje. Došao je kraj boravka u  Jordanovcu , te sam saznao i moju bolest. Hvala Bogu i Isusu što je poslušao  moje molitve, pa nije bio rak i ako je u toj bolnici bilo i mlađih od mene koji su ga imali. Imao sam blaži oblik hilarne  sarkoidoze  koja mi je prošla bez trošenja lijekova. Bog je uslišao moje molitve, a ja mu ih vračam  redovitim  odlaskom u crkvu, gdje sad nalazim duševni mir i okrepu.

I ovaj put moja snažna, istinska i vjerodostojna molitva se ispunila.

Na livadi, leden-travi. Zar se možeš odmoriti? I ljepotu izljubiti?

Klicati joj najglasnije! I u večer najkasnije! Ona šuti. Zašto šuti?

Zar umire u samoći? Bez ijednog milog cvijeta…

Na livadi leden-travi, bez molitve dani idu. A oblaci sivi, teški,

pritišću joj dušu nježnu.

I srce je već izdaje. Ne čuje se, zar je stalo? Na trenutak, il' zauvijek?

Tko to pita? Tko se brine?

Na livadi, leden-travi, Još se dio neba plavi. I još dragi glas se čuje.

Imaj vjere, Isus tu je…

Putujem kroz djela, od najmanjih učim. Kako biti „čovjek“, od jutra do mraka.

Kako biti susjed, vazda, u svo vrijeme. Bez zlobe i jala. Mržnje, ljubomore.

Kako biti blizu, kad najviše treba. Nasloniti glavu, baš na moje rame.

Isplakati dušu. Otvoriti srce. Ta i on je „čovjek“, isti kao ja.

Putujem kroz djela, zazirem od riječi. Što duboko rane, nježnu dušu moju.

- A koji će lijek, duši mojoj biti? - pitam se i gledam, Isusu u oči.

I otvaram vrata, neka On mi dođe. U život donese, mir cijeloga svijeta.

Da ja mogu čuti, kako zemlja diše. Kako ljubav rađa, neke nove ljude.

U sam smiraj dana, zatvorit ću oči. Kao sunce milo, na počinak poći.

U sreći i nadi. S Isusovom riječi…

Putujem, kroz djela…

                                                                Tko me to grije?

U snijeg, u snijeg, nogom ću kročit. U mećavi boli, pronaći duše.

Zar nije vrijeme, za radost i sreću? - pitam ih glasno, a one šute.

U snijeg, u snijeg, još dublje tonem. Kad čujem glas, Njegov me zove!

O, glasu moćni. O glasu mili. Zar dostojna ja sam, da me Ti tješiš?

I rodiš se za me. Za svijet od grijeha. Da novi život, Ti nama daš.

Tko mi to nadu, upravo nudi? Tko to u štali, rad nas se rodi?

U hladnoj noći, kad strepim, molim…

Tko me to grije?

                                                            Evo mene, Božiću…

Evo mene, Božiću…

U srcu mi mirno spavaš.

U bjelini, najbjelijoj. U tišini, noć što grli.

S nježnim zvonom, dvanaest sati. I sa suzom, svijet što nosi.

Što se nada, nebo gleda.

Jednu zvijezdu, najsjajniju…

Nikad teže bol ne nosi. Svatko od nas već danima.

Nikad teže nije bilo, milosrdan i blag biti.

U molitvi zora samo. I mi s njom smo, vazda bdjeli.

Jednu zvijezdu, najsjajniju…

Dočekasmo svi s veseljem. Nek nas hrabri, nek nas čuva.

Bog premili, Isus naš.

Evo mene, Božiću, u srcu mi mirno spavaš…

Ohrabri se, svijete dobri. Ljubav ljubi, ljubav sanjaj. I nosi ga srcem cijelim, vazda vijekom, dok te bude…

I prkosi buri svakoj, kad te snađe iznenada. U radosti snagu išti, s malim smiješkom dane piši.

Sve velike. I sve male, dane…U san s Bogom, mirno pođi…

Čestit i Blagoslovljen Božić žele Vam Apostoli Božje riječi.

Mati, naj se žalostiti…

Naj zaplakana pred Boga iti. Pak on te ne bi štel takvu videti. Evo, ja dok te sad gledim, mam mi suze na joči idu. Dobro su rekli zdavna ljudi, da se z ote kože nemre nikam!

Trpljenje. Žalost. Križ. Beteg. I se tak redom iz dana vu dan. Kak da nas nekaj oće do kraja zatrti. Ali nemre! I neće! I nigda ne bu! Mali Isusek se bude rodil…

Bumo bdeli i molili. Ovaj advent i ove svećice, naša su radost i veselje. Ne suze i plač!

Isus se bude rodil!

I mi skupa ž njem. Ne bumo više nigda isti. Ne bumo v srcu nosili mržnju, grej i veliko zlo. Nek nas dragi Bog obatri. Z svojem rođenjem, Isusek mali…

Kaj bumo mogli biti bolši ljudi. Kaj bumo imali jakšu vjeru i vekše srce. Kaj bumo v žalosti jeno drugomu suze zbrisali. Z starem rupčecom. Mojem, ili tvojem. Ne važno. Samo nek bumo skupa…

V molitvi i miru…za ovaj Božić.

                                         …za stopama, u bjelini osjećaja…

Ja sam nit. Čvrsta nit. U bjelini osjećaja. Sretno grlim dah tišine, pokraj mene na list stade.

I na stablo, cvijet i travu. Sve bez riječi i bez buke. Da miluje sve što diše, što na svojem putu nađe.

Na tom putu osjećaji. Snažni! Burni! Novi! Do dna srca nastanjeni. Meni evo, omiljeni.

Ja ih čuvam, mazim, pazim. Neka rastu. Nek' se šire…

U bjelini svijet se rađa. U bjelini istinitoj. I umire s daškom vjetra, zato što pravicu ljubi…

No, valja mi dići glavu. Za stopama nježno hodit. U bjelini osjećaja. U suzama, što me nose.

Sad Isusov, slijedit put…

Ljubimo Te i štujemo iz dana u dan. Toliku su nam milost dao. Na njoj smo Ti vječno zahvalni. No, malo tko zna da si bio vjerni prijatelj sv. Pavla. On je tvoj uzor i učitelj. Rođen u Siriji, tadašnjoj rimskoj pokrajini, sadašnjem gradu Antakya, na jugu Turske.

O Svetom Luki knjige govore da je bio jako osjećajan. Da se divio Isusovim čudesima. Svjedočanstvo svoje vjere ostavio je u dvama spisima - Evanđelju po Luki i Djelima apostolskim. Sveti Luka je uvijek pratio Svetog Pavla na putu. I podnosio s njim progone. Bio je i slikar. Naslikao je više slika Djevice Marije. Sveti Luka se štuje kao zaštitnik liječnika, bolesnika, slikara, umjetnika, pisaca, mesara, staklara.

Pokopan je u Bazilici sv. Justine u Padovi. Hvala Bogu na toj milosti što mi je dao, da sam mogla prije nekoliko godina posjetiti Baziliku sv. Justine u Padovi i pokloniti se našem patronu, našem zaštitniku…

                                                                 Bože, ima li još vjere…

…na zemlji…Ja, kao ja. Kao obično, plaho biće. Stisnuto u osjećaju samoće. U otkucaju srca. Sve slabijem, tišem…Hoće li stati srce moje, ako vjere na zemlji nema? Hoće li stati i srce Tvoje? Reci mi iskreno. Bez straha mi ruke pruži. Ledene i stisnute. Uz mene, ako si mi prijatelj, ako Boga ljubiš, bit ćeš bolje…

Zato što Bog mi jednom davno reče, da ljubim, praštam, milosrđe širim. U poniznosti. U slobodi riječi, što Duh Sveti iznađe za mene. Milošću me pomilova i ostavi, da nosim svoj križ u tišini…

Jedan križ. Drugi. Treći. Svakim danom neki novi. Gledajući nepravdu. Bolest i patnju. Tvoju tugu prijatelju moj. Patnju cijeloga svijeta. Koji želi. I ne želi čuti Božju riječ. I ne želi vjerovati u sunce. Što se uvijek poslije kiše rađa. Slutim na dobro i loše. Na pravdu i nepravdu. I tko bi jači, pravda ili nepravda? Ljubav, ili mržnja? Tko je jači? Zagledaj se prijatelju moj u srce svoje i naći ćeš odgovor…

Bože, ima li još vjere, na ovoj predivnoj zemlji? Ima li još…

                                              Mrzle riječi njihove…

Sastali se jedne večeri neki ljudi, pa dogovorili da će mi raditi o glavi. Da će mi biti kamen spoticanja na svakom koraku. I tako su se slatko smijali. Noseći u srcu mržnju i prijezir prema čovjeku.

Jednostavnom čovjeku. Onomu, tko ih nikada ne uvrijedi. I ne učini im ništa nažao…

Mrzle riječi njihove, zalediše posljednju kap dobrote u njima. Oni to osjetiše, pa se njihov smijeh i ruganje nastavi dalje. Trajao je danima. Mjesecima. Godinama…

- Prazna su srca vaša. Ja vam ovom prilikom velim. A džepovi su puni, ne novaca, nego tuđih suza, ponajviše mojih…

No, jednoga dana oglasi se dragi Bog. Te mi pošalje Duha Svetoga. Da mi udijeli mudrost i ublaži bol. Pomiluje dušu i izliječi srce od

Mrzlih riječi njihovih…

                                                 Pođi za mnom…

Probudi se čovječe! Ne sanjaj san, bez vjere u Boga. Ne slijedi misli, što nemir ti nose. U tuđem si svijetu. Na tuđoj si zemlji, ako na njoj ništa svetoga nema…

Ti lagano pođi. Ne žuri. Korak, po korak. Vremena ima. Zrno, po zrno, žito će rasti. Klasje zeleno. Klasje žuto. Kao sunce, što se rađa u ime Njegovo…

Žanješ li i ti dobri čovječe, mir i spokoj u predvečerje? Uz obitelj. Sa smiješkom grleći sve što ti je najdraže na svijetu. Tako čvrsto privlačiš k sebi. Ljubeći to bez imalo sumnje…

Ljubiš li i Isusa tako? I ideš li za njim? Misliš li nekada i na njega? Kada ti je dobro u životu. I kada te nevolja snađe. Sjetiš li se tek tada, njegovih riječi?

- Pođi za mnom!

Samo tri riječi što mijenjaju život. I donose radost. Ako je put Isusov, put tvoj. Kalvarija i križ. I beskrajno milosrđe…Njegov glas.

- Probudi se čovječe! I pođi, za mnom…

                                                      Kako Ti, raspet na križu…

Kako Ti, možeš, izdržati? Kako?

Iskupiti sve grijehe ovoga svijeta…

U mnoštvu duša osjećam mir razoren. Nepravdu, jal, svetogrđe, laž. Sve to vidim, kao visoke stijene. A Tvoja dijela Isuse, još uvijek žive u meni…U prirodi, što si nam stvorio.

Gle, mala voćka i list plahi, što ljubi zelen travu! I ne spušta glavu, nego gore u nebo gleda. Tamo snagu pronalazi. Tamo se, utječe Bogu. Svojem stvoritelju. Zato što zna, da i kad silno pati, On će biti uz nju…

I uz nas. Za sva vremena. Ja mogu. I ti možeš. Poći dalje. Na koljenima ako treba. U suzama. U očaju. Ali ne sa sumnjom. I ne u strahu, pitajući

- Kako Ti, raspet na križu, možeš izdržati?

Ne vole Te. Smiju Ti se i ponižavaju. Osudili Te na smrt!

Kako možeš? Kako Isuse? Izdržati…

                                                   Odmori dušu, srce probudi…

Oh, ljudi. Da. Mi smo ipak samo ljudi. Mi griješimo…I kada se smiješimo.

I kada nam laž, nekad istina bude. A mi je tako nježno prigrlimo. Čuvamo.

Dajemo joj vlast nad nama. Pa ona caruje. Ona nas tako prividno usrećuje.

A mi se na trenutak stisnemo od nemoći. Bježimo u tišinu…

Da nam dušu odmori. A srce probudi, molitvom…

…s izvora milosrđa…

Poteci slovo. U riječi dom svoj nađi. U riječi što liječi. Sve. Naše boli. Razočaranja. Samoću. Tihu patnju. Suze što vire iz očiju. Samo što ne kanu. Niz obraze ledene, ne dam im da krenu…

Uvijek neka riječ s izvora milosrđa ohrabri našu dušu. I to u pravi čas. Bar nam se tako čini. A zar to nije Božja volja? Zar to nije providnost i snaga vjere? Vjere, što je duboko u nama. Ni ne slutimo da živimo s njom. Samo sklapamo ruke i molimo. Molimo. Bez puno razmišljanja. Bez odmaka od svijeta u kojem se nalazimo. Moramo znati osjetiti, da je Isus dragi naš izvor milosrđa…

Uvijek Mu moramo biti blizu. A on će nas tada voljeti još više. Učinimo neko dobro djelo svaki dan. Makar nam je to tako teško. I strano. I ne snalazimo se u tome. Kako ljubiti druge? Zašto ljubiti druge? Teško je. Ja znam. Teško je mijenjati sebe i govoriti istinu…

Napijmo se vode. Žive vode. Budimo slovo. Pa potecimo veselo, s izvora milosrđa…

Majko naša. Kraljice neba.

Majko mila. Majko ljubljena.

Svibanj mi zelen, u molitvi bi…

Na svakom cvijetu kruna je tvoja. U stotinu boja, pogled je tvoj. I tako mio. I tako blag. Od krunice zrno, u rosi trag…

Duša mi plače. A tijelo se lomi. Kad put mi kaže, zvono što zvoni…

U njemu ja sam. Kraj njega ja sam. Zvon mi srca, bi tako glasan. Neću ga kriti. S njim ću ja mrijeti. I živjeti život, tiho, u sjeti…

Majko moja. Majko nade!

Majko strpljiva. I za me jedina.

Tebi se utječu svi nemirni sni. Kad svibanj mi zelen, u molitvi bi…

Ne možeš me, ne voljeti Bože. Ne biti mi blizu. Riječima utjehe. Riječima, što mi liječe srce ranjeno. Osjećam te kraj sebe. Duša mi kliče, a tijelo se iznova rađa. Ja znam. Sigurno znam. Srce mi evo, ispuni prevelika dobrota tvoja. Izliječi ga, od zavisti. Od mržnje i grješnih misli. I sumnje u Tebe…

U smiraj dana, sunce svoj put nađe. Neka ga. Neka počiva u miru. A ja ću se iznova nadati i vjerovati, da će se sutra ponovo roditi za mene…

Obasjat će me dobrotom svojom. Makar toga nisam vrijedna. Oprosti mi, Bože. Ako ne nađoh pravi put, da Te mogu voljeti i slaviti. I ne prepoznah tvoj lik u drugim ljudima. U svakom cvijetu. U zelenoj travi. Ti si tako dobar i milostiv.

Ne možeš me, ne voljeti Bože…

- Drago moje, Boga ima.

                                                            Uzorane brazde

Uzorane brazde na blijedu licu se množe.

I lijevo. I desno. Bijeg iz vlastite kože.

A rijeka misli, sve glasnije zbori!

Dobro i zlo, u srcu se bori!

Samo tišina zasipa brijeg bijelim zvijezdama.

Trag još ostaje na nježnoj duši.

I stope, kojima vjerno Isusa pratiš…

Uzorane brazde nitko sam ne bira.

Još ranjena duša rosu ljubi, kapima mira.

I gleda u nebo. Pred sam kraj…

U smiraj dana. Uzorane brazde…

                                               Tražim te, u boji novih lijeha…

Tražim Te Isuse…

U baršunu nestajem. U baršunu se skrivam. I osjećam veliku radost, u boji novih lijeha. U svakom novom cvijetu, Tvoja je prisutnost.

I mir se širi. Cvijet u zelen glavu spušta. Tako sigurno. Tako odlučno. Zato što vjeruje, Tebi. I zna da će Te u barem jednoj lijehi naći. Zna da ćeš ga štititi i kada stane venuti…jednoga dana…Umrijet će. Na tvojim rukama. U tišini…

U tišini će jednoga dana ponovno dići glavu. Omotan bijelom zorom. Na udaru hladnih vjetrova, što nose sve pred sobom. I njegove latice. I njegove molitve…ali vjeru ne…

Prepustio se…Tebi. Vodiš ga. I ljubiš. I miluješ, riječima. Ne ču ih on nikada do tada. Pa stane maštati o tome, da život bude vječno proljeće…Da život bude sve što do sad nije bio.

U boji novih lijeha…Tražim te, Isuse.

                                        Dijelim se na sjever i jug

Dijelim se. I svijet spoznajem. Nekako drugačije. U stihu poete. U boji očiju. U najdubljem osjećaju…nose me valovi sumnje i samoće…

Dijelim se, na sjever i jug. I ne znam kako ću. I zašto biram stranu? Grčevito stišćem ruke, promrzle na buri, jačoj od osjećaja praznine i teška života. Ne uzimam suze tek tako. One sigurno nešto znače. One prebiru po mojoj duši.

Od sjevera dolaze ledene riječi. I nastanjuju se u meni. Od sjevera dolazi neizvjesnost, sumnja i strah. Praznina. I svakim novim danom, križ novi. Nosim ga. I ne nosim. Bježim od njega. U bunilu moleći za sebe i za druge…

Na jug!

Tamo je bolje. Tamo ću pobjeći! Sakriti se od zla i nemoći. Tamo će me ljudi voljeti. Njihova će srca biti topla i meka. I ljubav mi neće nedostajati. Moje misli su već tamo. Na jug! Moram poći na…I evo me tamo. Okružena lažnim osjećajima. Usiljenim smijehom. Visokim stijenama. Utapam se u laži. Očajnim glasom dozivam…

Sjever!

Tamo se želim vratiti. I pronaći negdje na raskrižju oprost od Boga, što se dijelim, na sjever i jug…

                                               Pune grane smijeha

Vesele se. Baš to žele.

Pune grane smijeha…

Cvijetom nanizane.

Bijelim omotane.

U miru se skupljaju.

U miru se ljube.

Pune grane smijeha!

Kao zrnom tkane.

I molitvom dane.

Ja ih sanjam.

Ja im pjevam.

Baš su Božje djelo.

Radost i trenutak.

Sad za tihi kutak.

Srca našeg samo…

U kojem će ostati.

U kojem će postati.

Ako nisu još do sada…

Pune grane smijeha…

                                                      Moja mala molitva

Moja mala molitva,

ne prati red riječi.

Sve mi misli šalje,

rođene u sreći.

I vodi me putem,

kamo nisam smjela.

U plavetna polja,

zemlju dobrih djela.

Tamo gdje su ljudi,

svi jednaki Bogu.

U bogatstvu duha,

gdje živjeti mogu.

Moja mala molitva,

svakom suze briše.

Govori da sunce,

stiže poslije kiše.

Da se uvijek svakom,

dobro dobrim vrati.

I ljepota duše,

riječima pozlati.

Moja mala molitva,

prekrižit me zna.

Od umora kada,

kraj nje, zaspim ja.

Ovom malom molitvom, punom nade za sve nas. I osjećajem da je Bog uvijek tu. Da nas želi vidjeti sretne i vesele. Zato što nas jako voli. Sve prolazi, samo iskrena ljubav ostaje. Nju moramo moći dati jedni drugima. Jedino tako ćemo Uskrsnuti i mi…s nadom u bolje sutra i bolji svijet. SRETAN USKRS žele vam Apostoli Božje riječi!

                                                                Ostati bez ičega…

Ne može se ostati bez ičega, ako riječ Isusa, hrani dušu tvoju. Ja vjerujem. I vjerujem! Nogom bosom preko trnja i kamenja, bez ozljeda. Bez ožiljka…Što po tijelu. Što po duši. Ja vjerujem…

Gle nas samo, u suzama. I u strahu svak za svoje. Nježna bića, djeca naša. Naši stari, otac, majka…

Gdje god bili, tu su s nama. Isto nebo, danas dijele. A na njemu smjenjuju se, tama, zvijezde i put nade…

Što će biti? Kako? Zašto? Zar te riječi srce liječe? Ne pitajte! Ne strepite! Bit će bolje! Bog nas voli. Svi smo njemu djeca draga. On je s nama kad je teško, da nam vjeru opet vrati.

Zajedno, pobijedimo kušnje. Ja znam da MI to možemo! I vjerujem…

Kad nam duša za molitvom vapi, ne može se ostati, bez ičega…

                                                             …ko' narcis, žeđam…

…žeđa duša moja…Kraj ove ljepote, što se rađa bez ijedna slova. Iz ruku mi izmiče! Ne da se ljubiti! Mirisati! Grijeh na mojim rukama , ne prihvati na sebe…

Ko' narcis žeđam. Eh, da mi je barem sjena njegova biti, u tom domu zelenog mira. Eh, da mi je molitvom vjere uzvratiti. I biti bolja prema njegovoj nježnoj duši. Toj nježnoj duši, što sam Bog stvori. I istinu i pravdu, u oazu livade stavi…

- Ima li negdje takve ljepote? Čujem, neki se pitaju.

- Ima li? - pitam se i ja isto. U samu zoru, a usta mi suha.

…ko' narcis, žeđam…

                                                                      …u ime ljubavi…

Kako bi Vam se danas obratili Apostoli Božje riječi? I kako bi došli do vaših srca i bar malo Vas utješili? Obrisali Vam suze…Odagnali strah i neizvjesnost. Bili najbolji prijatelji. Kako?

Ja mislim, da ćemo na prvo mjesto staviti LJUBAV. Ljubav koju nismo baš poznavali. I nismo je znali čuvati kao najveće blago u životu svih nas. Dobro znamo da smo svi samo ljudi. Nismo sveci i nismo Božanstva! I griješimo! Od jutra do sutra! Čim se probudimo. Cijeli dan. I kada želimo spustiti umornu glavu na jastuk, opet griješimo…Mislima. Djelima i riječima.

- Kakvi smo mi ljudi? - pitam se iz dana u dan.

Nedavno sam srela jednog čovjeka, do jučer beskućnika. I on me fascinirao svojim dobrim srcem i svojim načinom razmišljanja. Poimanjem života i definicijom sreće. Ljubavi prema drugima. I on mi reče

- Ljudi su najsretniji kada broje svoje kuće, vikendice, aute…A ja sam najsretniji kada brojim zagrljaje i poljupce. I kada dijelim sa svima ljubav i sreću.

Htjela bih da svi razmislite o njegovim riječima. Što je najvažnije, tom čovjeku, do jučer beskućniku? Što? I zašto je on tako sretan? On zasigurno nikada neće izgubiti poljupce i zagrljaje, a MI?

Sve. Sve možemo izgubiti za samo nekoliko minuta…Potres, razrušene kuće i crkve, bolest.

Sve će to proći i sve će se obnoviti. A mi? Što ćemo? Hoćemo li izgubiti jedni druge? Radi grubih riječi, neopraštanja, ljubomore, zavisti? Zato što si ne želimo opraštati, sve će nas pobijediti mržnja. Da. To je tako gruba riječ. Mogu reći i žalosna…

Samo velika ljubav u nama, koju nesebično želimo dijeliti, može pobijediti zlo! I kada konačno otvorimo naša kamena srca, otvorit će se i naše premile crkve. A ja sam sigurna da će opet zapjevati crkveni zbor sv. Luke Evanđeliste kao nikada do tada…Nadahnut Duhom Svetim …u ime ljubavi…

                                                          Ljubim te, neprijatelju moj…

Svijet od žalosti. Svijet od nemira! To sve! I od suza, dan većinom tkan! Sve si to ti, neprijatelju moj…I ti si nemirno more, što utapaš svaku moju nadu i želju. I vučeš me sa sobom u dubine. Rado mi na uho šapućeš, laži. Tako male i slatke. Ah. Tko ti ne bi vjerovao? A ja znam. Sigurno znam. Da u tebi ljubavi i čistoće nema. Nema niti duše. Ni milosrđa. Ne voliš ti nikoga neprijatelju moj…

Zatvaraš mi kuću. U njoj svoju pobjedu slaviš. Sam. No, gledaju te Sveci. Gleda te Isus. Gleda te Marija. I Bog sam…

Otvorit ćeš ta vrata, vjeruj mi. I to radi beskrajne ljubavi što u meni ne mre…I zazvonit će sva zvona, u radosti i veselju. A ti ćeš se slomiti i više se nikada nećeš vratiti u moj dom.!

Pogledom poprijekim. Licem nalik na zvijer. I dalje ćeš me razapinjati na križ. Smijući se mojoj patnji i boli! No, ja ću ti tiho reći…

- Ljubim te, neprijatelju moj…

I bi jedan čovjek, koji se preko noći pretvori u nekoga, kojeg do jučer nije poznavao.

- Sav sam se pretvorio u glumu! - vikne on tako sretno i razdragano, zato što drugoga načina za živjeti i postojati ne nađe.

Njegove ruke. Njegove noge. Lice. Oči. Čitavo tijelo bi, jedna velika glumačka atrakcija. I sve je druge zabavljao, a najviše sebe. Tako mu je život bio lijep i ugodan. Ali, jedan njegov neprijatelj je vrebao iza svakog ugla…

Ogledalo!

Ogledalo duše. Ogledalo srca. Istina. Čistoća. Sve se moglo vidjeti u ogledalu. Zato ga taj čovjek uvijek izbjegavao. Ali, gdje god se okrenuo, evo ogledala opet ispred njega!

Pobjegne taj čovjek u crkvu, u nadi da će se tamo sakriti. I bi njegovo tijelo u crkvi! Ali njegova duša ne!

- Striček! Zašto plačeš? - upita ga iznenada jedno malo dijete.

- Ne plačem! Ja samo glumim da plačem! - vikne on ljutito gledajući u to dijete.

- Evo. Dat ću ti jedan bombon. Majka mi je dala kada sam krenuo u školu. Ja ću ga rado tebi pokloniti.

- Baš ti hvala! - veli čovjek i pruži ruku prema bombonu.

Malo dijete mu na dlan stavi samo omot od bombona. A čovjek se zbuni i posrami.

- A gdje je bombon?- upita tiho on dijete koje se smješkalo.

- Nema ga! Ja sam ga pojeo! I glumio sam, da ću ti ga dati…

„On“! Moj prijatelj i brat! Kojeg tako lažno ljubim…

                                                                                Budite narod koji moli i vjeruje. Budite prah,