…i bi riječ nekada davno…I bi riječ moćnija od mača! I Isus svojim apostolima reče - Idite i širite Božju riječ! Usmenom predajom. Širite Božju riječ u crkvi. U gori. Na livadi. Pokraj rijeke. Ljubite jedni druge. I ljubite sav narod. Sestru i brata. Neka naša i Njegova riječ od danas bude još jača, da bi mogla doprijeti do izgubljenih i žalosnih srca…Svih onih, koji vjeruju. I ne vjeruju. Koji pate u samoći i nemaju nade. Koji ne nađoše u sebi hrabrost za ljubav. Koji su bolesni i zaboravljeni. Cijela naša župna zajednica sv. Luke Evanđeliste…I bi riječ…Iz srca naših apostola.
 
Apostoli Božje riječi od danas uvijek će biti tu negdje. Među vama. Čitajte naše priloge. Vjerujte. I šaljite nam svoje radove. Promišljanja o Bogu. Pjesme. Doživljaje s hodočašća. Neku po vama zanimljivost. Uključite se u rad župe. Budite dio nas. Zašto ne? I nemojte se bojati. Ovo je jedno tako lijepo putovanje na koje krećemo od danas. Uz Božju pomoć i blagoslov pastira naše župe, vlč. Ivice Gladoića.
 
Možete slati svoju riječ (priloge) na mail: 
nenad.erdelec@gmail.com
suncica.oresic@hotmail.com
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   25.11.2022.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
      Nenad Erdelec – život s Bogom-susret s Bogom
OSOBNA UKAZANJA, POZIVI, OZDRAVLJENJA  I MOĆ MOLITVE
 
U ovom mojem dnevniku možda svaki pojedinačni događaj i nije nešto posebno, ali niz događaja u kratkom nizu daju mogućnost naslutit da možda i nije sve tako jednostavno. Siguran sam da u takvim događajima nisam jedini ....
 
Neka ova objava bude poticaj i drugima da svjedoče o Bogu.
 
-------------------------------------------------
                                                                        Moć molitve
---- 1917. ----
                                Mojoj baki Pantelić Dorici - vraćen vid

Moja baka Pantelić Dorica rođ. Živkov 1915 g. izgubila je u mladosti prije svoje navršene druge godine života vid. Oči su je boljele i bile podlivene krvlju. Zbog  boli u očima više ih nije htjela otvarati. Bila je to teža bolest od obične upale  očiju jer joj lokalni liječnici nisu znali dijagnozirati bolest, a specijalisti u  Zagrebu su joj prognozirali vjerojatnost trajne sljepoće. Bakin  otac  bio  je Živkov Valent tada podoficir domobranske vojske u Zagrebu. Tamo  je  imao   širok krug poznanika. Njegova supruga Matilda (Dugalija) i on živjeli su u Zagrebu. Matilda se došla poroditi u Kalinovac ka svojoj obitelji radi njege i brige oko nje i djeteta. Rodila je djevojčicu (moju baku Doricu) i nakon šest mjeseci  umrla. Nakon  smrti supruge,  Valent  je dijete dao na čuvanje svojoj mami. Kad  je dijete oslijepilo, zbog  nemogućnosti liječenja u okolici, Valent  ju  je premjestio u Zagreb. U to vrijeme najbolje opremljene bolnice, a i stručnjaci  nalazili su se u vojnim bolnicama, pa  je Valent  zbog  poznanstva i stručnog  kadra  kćer  dao na pregled u vojnu bolnicu. Nakon pretraga specijalista, doktori su dali dijagnozu Valentu da se tu ne može ništa učiniti i najvjerojatnije da će dijete ostati slijepo. Valent je bio očajan  te je komunicirao  sa puno ljudi o problemu  što je nastao kod njegove kćeri. Neki su mu  savjetovali da otiđe na zagovor k Mariji Bistričkoj  za ozdravljenje djeteta. To  je i učinio odnosno otišao je na Mariju Bistricu i tamo molio za ozdravljenje  svoje kćeri. Tamo  je kupio i sliku Marije koju je donio kući u Kalinovac. Svojoj  mami  rekao je da mora s njegovom  kćeri ići na sve svibanjske pobožnosti i da  se kod kuće moraju moliti za nju. Baku kao dijete nosile su u crkvu tada Valentove sestre Marica (Aurer), Cila (Janković). Nakon dolaska kući sa svibanjskih pobožnosti svi su  ukućani  prije  večere molili  za ozdravljenje  Valentove kćeri. Kad su došli sa zadnje svibanjske pobožnosti kući, skupili  su  se svi na večeru kao uvijek i molili se Bogu za ozdravljenje. Na kraju zadnje  molitve baka je odjednom nakon više od mjesec i pol dana pregledala.

Dorica  kao dijete u to doba bila  je premlada da bi glumila sljepoću u crkvi mjesec dana i da čeka ozdravljenje točno iza pobožnosti, a nije mogla ni shvaćati  što se događa to oko nje.  Po dijagnozi više doktora i nemogućnosti  glume  djeteta vjerujem da je ulogu pri ozdravljenju imala Djevica Marija, odnosno zagovor kod Marije Bistričke.

 
---- 19. 5. 2021. ----
                                           Hodočašće na Trsat za rođenje djeteta

Imam troje djece. Kad je jedno od njih tužno, nema tu puno radosti i sreće. U ovom slučaju riječ je o mojem srednjem djetetu, Antoniji. Udala se i s tim veselim događajem nastao je problem. Nije mogla zatrudnjeti. Nikad u tom pogledu nije imala problema. Nikakvih tegoba ili mana. Prvih šest mjeseci nismo ni znali za taj problem, a onda nam se ona s tugom povjerila. Za nas šok, tjeskoba i patnja! Mjesec za mjesecom kad bi došao menstrualni ciklus nastao bi plač i patnja. Za nas tjeskoba. Želja za djetetom bila je jaka. Uslijedili su pregledi kod više ginekologa u različitim gradovima. Jedan joj je rekao da nikad neće imati djece, drugi da je sve u redu i da ne zna zašto nije već trudna i tako pokušaj za pokušajem, ali rješenja nije bilo. Sve vrijeme ja i supruga molili smo za trudnoću, dan za danom uporno svaki dan. Tad smo doznali da u Opatiji postoji jedan ginekolog specijalista koji se bavi samo s tim problemima. Preporučili smo to i Antoniji koja je već beznadno pristala i na taj pregled. Međutim ovaj puta napravljeno je sve drugačije. Otišli smo 19. svibnja 2021. godine ja, supruga i Antonija na Trsat, na zagovor kod Majke Božje Trsatske. Antonija sa strahom i nepovjerenjem, mi sa nadom jer smo već imali dva hodočašća za rođenja na Mariji Bistrici i sva su se ostvarila. Pregled kod ginekologa prošao je dobro, nije navijestio neplodnost, a napravio je niz pretraga koji do sada nisu rađeni. U iščekivanju nalaza slijedile su molitve za molitvom. Na kraju uspostavilo se da je greška u toj svoj muci bakterija koju imaju većinom ronioci, a na koju nije ciljao niti jedan ginekolog do sada, pa je nisu otkrili. Kćer i njezin suprug bave se profesionalno ronjenjem. Naime ta bakterija uništi plod. Rješavanjem te bakterije Antonija je ostala trudna. Međutim tu i nema puno čuda od zagovora, međutim dogodilo se još nešto što daje novo svjetlo na ovo zavjetno hodočašće. Antonija je rodila točno na godišnjicu od kada smo se zavjetovali na Trsatu 19. svibnja. Taj dan odredila je doktorica budući da je morala roditi na carski rez. Mi smo o tom podudaranju saznali tek kad je rodila, preko supruginog mobitela i Faceboka kad je izbacio preko vremenske trake na današnji dan slike iz posjete Trsatu. Oba dvoje smo pretrnuli. Samo smo se pogledali. Tada su mi kroz glavu prošle sve slike iz tog hodočašća. Kao da sam se vratio u prošlost. Razmišljao sam kako u tim trenucima hodočašća nisam mogao ni zamisliti takav ishod. Nadao sam se trudnoći, kroz neko određeno vrijeme. Međutim sada božjim blagoslovom svaki rođendan tog djeteta je i godišnjica njezina i našeg zagovora za njegovo rođenje kod Majke Božje na Trsatu, odnosno dar Antoniji od njegove izmoljene zaštitnice. Kao da je sam Bog htio da to bude baš tako, da se i ovim milosrđem svjedoći.

Kao što sam već pisao sam događaj po sebi nije nešto posebno da već nismo imali zagovore za rođenja djece sa dvije obitelji koje su također nakon hodočašća dobile dijete.

 
--------------------------------------------------
                             USAĐIVANJE VJERE - NIZ MANJIH OBJAVLJIVANJA
----  13. 03. 2000. g. ----
                     Iz nekog razloga dobio sam možda poziv da pišem o vjeri
Davao sam razna obećanja Bogu i Isusu većinom kad bi netko u obitelji od nas obolio ili pao u probleme. Za ta obećanja nitko nije znao, pa su bila odlučna i istinska. Obećao  sam da ću ići redovito u crkvu nedjeljom i blagdanima, da se neću sramiti vjere, da ću djecu učiti u skladu sa crkvom, da ću se moliti i da neću činiti velike grijehe. Budući da je bilo puno podudarnosti ispunjenja mojih želja sa molbom mojih molitvi, nekako sam odlučio da ću sve to i zabilježiti u bilježnicu. To je u stvari bilo kao polu obećanje Bogu i Isusu, jer nisam baš bio odlučan da li da to pišem ili ne. O tim podudarnostima i pisalo mi se i nije. Ipak sam na kraju počeo pisati o tim događajima u Josipovu  bilježnicu za treći razred. To su bili naškrabani tekstovi kao bilješke. Oni nisu išli tim redom kao u bilježnici, jer sam prvo počeo pisati od onih većih događaja. Pojavilo se razdoblje nemoći i razočarenja, pa sam nekako posustao u vjeri. Osjetio sam u sebi nesigurnost i sumnju u sve ono što sam do tad napisao, a općenito i u postojanje Boga i Isusa. Tad sam čvrsto odlučio da više neću pisati, a niti prepisivati ono što sam do sad napisao o događajima povezanim s mojim molitvama,  jer ionako to nisam čvrsto obećao ni Bogu ni sebi, a niti mi je to bio zavjet. Nije prošlo ni sedam dana nakon donesene moje odluke, popodne  za vrijeme lijepog i toplog sunčanog vremena (13. 03. 2000. g.) pokucale su mi na poslu na vrata procesne prostorije dvije žene. Začudio sam se tko to kuca, jer na ta vrata nikad nitko ne kuca, pa sam zbunjen nepoznate goste pozvao unutra. Ušle su unutra dvije žene zaželjevši mi dobar dan i mir s Bogom. Predstavile  su mi se i počele pripovijedati o snazi i moći molitve te o sudbini ljudi koji ne izvršavaju svoju dužnost prema Bogu. Došle su kad sam bio sam na poslu i sumnjajući u postojanje Boga i Isusa, odnosno kad sam se okrenuo od njega. Kad su počele čitati sa svojih knjiga odlomke iz Biblije o kojima sam ja pisao i za što sam se ja molio: o ozdravljenju, te o moći molitve povezane sa čvrstinom dubinske vjere, odjednom mi je izbila vrućina u lice i uši,  jer sam ja baš pred par dana od toga svega odustao. Čitale su mi riječi iz Isusova govora o liječenju, o velikodušnosti i dobroti, a ujedno i strogosti Boga, o molitvama Bogu i njihovim ostvarivanjima, o riječima Boga i Isusa o sudbinama vjernika i nevjernika i još neke odlomke povezane sa moćima molitve i dužnostima vjernika. Kako su to one dalje čitale i objašnjavale, meni je bilo sve vručije i vručije,  jer  sam počeo pomalo shvaćati da se sve vrti iz njihove propovjedi slučajno ili voljom Boga baš oko moga odustajanja od pisanja *o moći  molitve*  i  vjere u Boga. U propovjedi su napadno isticale i ponavljale o moći molitve odnosno o temi koju sam ja započeo pisati, a poslije odustao. Kad su na kraju rekle  *Oni ljudi koji ne ispunjavaju svoje obaveze prema gospodinu Bogu nikad neće doći u Kraljevstvo nebesko* to je bio vrhunac moje nelagode i zbunjenosti. Osjećao sam da je to namijenjeno meni i da će mi  uzavrijeti glava. Pročitale su mi negdje deset odlomaka sve povezane uz moje tadašnje nesigurno stanje i odustajanje od vjere. Poslije smo još malo porazgovarali, a onda su se pozdravile sa mnom i darovale mi časopis s nazivom * Bog doista uslišava molitve*  s  temom  o moći molitve i otišle dalje. Kad su otišle zamislio sam se zašto su baš sad došle k meni i to baš kad počinjem okretati Bogu i Isusu leđa, odnosno kad sam odlučio prekinuti o pisanju ispunjenja mojih molitvi, zašto su stalno govorile o moći molitve upravo kad sam ja u to prestao vjerovati. Govorile su mi baš ono što sam tada trebao čuti, vidjeti odnosno osjetiti da bi nastavio vjerovati i pisati o moćima molitve. Stalno su mi naglašavale o moći molitve, niti previše niti premalo, baš onoliko koliko mi je trebalo dok nisam ponovo dobio vjeru u njih, a zatim  su otišle. Poslije više nisu došle. Čitale su mi Isusove govore ne opovrgavajući veličinu Isusa, a isto tako  i veličinu Boga. Bile su Jehovke, ali su jednako hvalile i Boga i Isusa Krista. Došla mi je misao da me Bog vraća na staru stazu, odnosno podsjeća što sam odlučio, a poslije sramotno odustao. Tog sam dana čvrsto odlučio da ću o svemu pisati što se neobično događa povezano s vjerom u Boga i Isusa ma što kasnije pričali ljudi o meni. Odlučio sam da više neću posumnjati u postojanje Boga i Isusa bio bolestan ili zdrav. Da su te dvije žene došle kući, najvjerojatnije ih ne bi primio radi oca koji ne odobrava druge vjere. Razgovarati i uvjeriti me da pišem dalje mogle su samo na mom radnom mjestu kad sam bio sam, što su i učinile. Imao sam osjećaj kao da ih je poslao Bog i ako to ne mogu dokazati niti sam u to siguran. Da su došle mjesec, dva prije razdoblja nemoći i razočarenja, tad bi pao u još veću nevjeru, a da su došle dva tri mjeseca kasnije naišle bi na bezvjernika koji bi ih možda odbio saslušati. Da li su došle samo igrom slučaja u pravo vrijeme ili pak Božjom voljom najvjerojatnije nikad neću saznati.
 
----  1999. g. ----
                                                     Slika na crkvenom prozoru

Kad sam redovito krenuo u crkvu puno je pridonio i tadašnji svećenik Samodol  Nikola. On je bio starinski svećenik u odori sa lijepim i zanimljivim propovijedima i ugodnim glasom. Dobro je znao pjevati. Zbog  dobrih propovjedi rado sam išao u crkvu. Nakon godinu dana kad mi je sve išlo dobro  nekako sam se poljuljao u vjeri. Počeo sam se moliti u crkvi da mi se ukaže Isus, jer mi je od malena bila želja da doživim nekakvo ukazanje da potvrdi njihovo postojanje. Molio sam se da dade znak na bilo koji način, bilo u obliku slike, glasa, svjetla ili sjene, jer sam se počeo moliti ne sa punoćom vjere nego nekako formalno i skeptično. U to vrijeme u crkvu redovito sam išao na majstorski kor koji je od crkve odvojen staklom. Prije mise puno put sam se  molio da mi se ukaže prividno njegova slika na prozoru stakla na koje tuče svijetlo reflektora iz crkve. Za jedan mjesec to se i dogodilo. Staklo je bilo prljavo, a netko je na jednom mjestu prozora da bi bolje vidio pokušao obrisati  staklo, ali nije uspio nego ga je samo zamrljao. Na tom  zamrljanom mjestu gledano iz mog mjesta gdje sam sjedio vidio se pravi lik glave Isusa Krista sa bodljikavom krunom. To je bila slika glave sa tugom i iscrpljenošću kakve crtaju za uskrsne čestitke. Kad sam vidio taj lik u kojem se većinom sve  raspoznaje, odnosno taj mirni smirujući ne optužujući bolni pogled nisam se razveselio što sam ugledao taj lik, nego naprotiv prepao sam se i prestrašio. Nekakva tuga i bol, sažaljenje me preplavilo nekom nevjerojatnom snagom. Ostao sam bez zraka, a srce mi je tako udaralo kao da će mi probiti van. Glava Isusa Krista mogla se vidjeti samo sa moga mjesta jer tad se ta mrlja nalazila točno između mog mjesta i reflektora. Ako reflektor nije točno svijetlio u mrlju, glava se ne bi vidjela. Veličina glave bila je oko trideset centimetara. Pomicao sam se sa svoga mjesta lijevo i desno, ali glava bi se tad gubila.  Mogli su je vidjeti samo oni ispred mene ukoso na desno, ako su obratili pozornost na tu mrlju. Da sam sjedio malo udesno ili ulijevo ne bi vidio ništa. Glava Isusa mogla se vidjeti mjesec dana, a  onda je netko oprao prozore i slika je nestala. Kad sam se god sjetio te slike odnosno tog lica Isusa Krista sa krunom, osjetio bi neki strah i tjeskobu. Nije to bila slika koja užasava čovjeka, a ipak prikazivala je čovjeka koji je prešao velike patnje i muke. Kad se pogledao na mjesto očiju, pogled mu je bio razočaravajući, a ujedno i umirujući. Pogled na to lice dalo je u meni tugu i strah, a ne veselje kojem sam se ja nadao kad sam se molio da mi se ukaže slika Isusa na staklu. Ne znam zašto sam se nadao slici  vesela i vedra lica u slike Isusa, a pojavilo mi se lice izmučena čovjeka. Radi toga valjda u meni je i izazvala šok i strah. I sad se čudim kako se ta glava pojavila baš u ono vrijeme i mjestu gdje sam se prije toga molio da mi Isus pokaže da postoji. Ta slika glave sa trnovitom krunom, dugom kosom i  bradom bila je tako  jasna svaki put kad sam došao u nedjelju u crkvu tokom mjesec dana da ne može biti da sam si je umislio. Ona je bila  postojeća da li slučajno ili molitvom, ali je ondje bila stvarna. I ta slika je pridonijela u meni da sve to napišem. Nikomu ništa nisam rekao da mi se ljudi ne smiju i da me ne proglase bedastim i umišljenim. Pod tim dojmom preselio sam se dolje u crkvu da bi još više sudjelovao u molitvi i procesijama  u čast Boga, Marije i Isusa Krista. Pomalo sam počeo uvađati  molitve i kod kuće prije ručka, na adventske nedjelje, Božić, Uskrs, a žena je uvela prije spavanja. I sad me prati taj pogled sa slike na staklu i sve više mi  je nelagodno,  jer sve više shvaćam da je taj rastužujući pogled bio namijenjen meni, odnosno razočarenje u moju vjeru. Od tog događaja prošlo je već oko pet godina i još su se zbile neke stvari no ja još ni sada nisam spreman  svjedočiti o svemu tome. Sad kad to prepisujem na kompjuter siguran sam da nisam dobar vjernik, jer sam zakazao i gubim  se ponekad u postojanosti vjere. Najvjerojatnije je Isus u meni vidio razočarenje i neuspjeh. Poslije te  slike odlučio sam da više nikad neću tako intenzivno moliti da mi se ukaže netko od svetaca na bilo koji način.

 

----  02. 05. 2001. g. ----

                                     Usamljen oblak u obliku žene s djetetom
Poslije podne 02. 05. 2001. g. negdje oko 15:3o h. krenuo sam sa Josipom i Matejom ka ortodontu u Koprivnicu. Bilo je toplo i sunčano vrijeme bez oblačka na nebu, pa su djeca bila u kratkim hlačama i majicama. Vozio sam polako prateći promet i razgovarajući sa Josipom i Matejom. Kad sam došao pred centar Virja iz nepoznatog razloga nešto me privuklo da pogledam u nebo. Visoko na nebu na lijevoj strani izvan Virja sam samcat stajao je oblak u obliku žene koja drži dijete. Taj oblak u meni stvorio je osjećaj viđenja BD Marije. Oblak je stajao negdje blizu obronaka Bilogore. Nigdje ni oblačka potpuno plavo nebo samo taj jedan oblak na cijelom nebu u obliku BD Marije, odnosno žene sa djetetom kako stoji na postolju od oblaka. To je postolje bilo malo sivkaste boje ovalnog oblika. Oblak koji je izgledao kao Marija bio je svijetao i abnormalno bijel osvijetljen suncem. To nije mogla biti ni laserska projekcija niti balon jer je bilo jako veliko i visoko, a i jasno se vidjelo da je oblak. Izgledao je da je taj oblak načinjen od dva materijala različite boje tako da je lik Marije odudarao od postolja. Znam da sam vidio oblak, samo me zaprepastilo taj potpuno bijeli visoki stup na sivkastom postolju poput Marije. Taj stup od oblaka lik žene s djetetom stajao je u potpuno uspravnom  položaju poput pravog čovjeka na oblaku. Stup oblaka bio je identičan i vjerodostojan obliku žene koja drži dijete. Taj oblak nije bila maglica, nego jasan i postojan oblak s jasnim rubovima. Nisam se mogao nagledati i nadiviti toj pojavi, pa na žalost nisam se snašao ni sjetio da to pokažem i Josipu da i on to vidi i svjedoči o tome. Gledao sam ponovo svuda okolo, a nisam vidio ni oblačka na nebu. Tad sam došao blizu centra Virja i na zavoj, pa sam morao paziti više na promet na cesti nego gledati u nebo. Nakon pola minute kad sam ponovo mogao pogledati u nebo nije bilo nigdje ničega osim plavog neba. Najvjerojatnije je oblak došao iznad krova auta, jer ga više nisam mogao nigdje naći. Josip iza mene primijetio je da nešto gledam stalno gore, pa me je pitao što gledam. Tek sam tada došao do zaključka koliko sam propustio što nisam Josipu pokazao taj čudan oblak da ga i on vidi. Vidio sam neobičan oblak vjerodostojan obliku žene s djetetom obliku Marije koji se jasno ocrtavao na plavom nebu. To me podsjetilo na lik  Marije,  jer sam prije deset dana išao u svetište Marije Bistrice moliti  se sv. Mariji za ozdravljenje. Od tog dana svaki dan se molim Mariji pred njenom slikom za ozdravljenje. Odlučio sam ići i na svibanjske pobožnosti i ako sam u toj odluci bio dosta neuvjeren. Poslije ovog događaja bio sam uvjeren i odlučan da idem dva puta tjedno na svibanjske pobožnosti i znao sam  da ću to i izvršiti,  jer sam to obećao radi sebe, a ne radi drugih. Kad sam vidio taj oblak na nebu nisam bio ni pijan, ni pod nikakvim tabletama ili sedativima, a ni psihički preopterećen da imam halucinacije. Zamislio sam se zašto baš sada vidim takav oblak u obliku sv. Matije kad joj se molim svaki dan, odnosno deset dana poslije posjeta u njezino svetište. Odlazak i na to svetište Marije bio je dosta neodlučan radi hladnog vremena na koje sam ja dosta osjetljiv. Budući da se nikada nisam prehladio u crkvi, odlučio sam ipak otići u Bistricu vjerujući sto posto da neću onda ni tamo dobiti prehladu. Ovaj događaj iznad Virja čini mi se kao nagrada na povjerenju, vjerovanju i ufanju u Marije Bistričke u mom životu. Ovaj put nisam se molio ni tražio ukazanje Marije sjećajući se slike Isusa Krista na prozoru crkve Svetog  Luke koja nije u meni izazvala radost i veselje nego obrnuto, zabrinutost i osjećaj da sam razočarao Isusa Krista. Shvatio sam da ne treba tražiti od Boga, Isusa i Marije ono što ti  nije neophodno, a još manje provjeravat postojanje Isusa, Marije i samoga Boga. Videći taj oblak na nebu, a ništa tražeći doživio sam veći ushit i nagradu nego kad sam se striktno molio da mi se Isus na bilo koji način ukaže. To je u stvari čin omalovažavanja vjere i pokazivanje svoje nesigurnosti u vjeri.  Možda je taj oblak slučajno bio tamo specifičan nekom prirodnom pojavom atmosfere, ali meni je prikazan u ono vrijeme kad sam se molio striktno Mariji. Možda taj oblak nekomu nije ništa značio, možda je u njemu vidio tek samo zanimljiv lik žene, ali u meni je izazvao vjerske osjećaje. Svejedno sretan sam što sam baš ja imao prilike vidjeti taj oblak i osjetiti blizinu nazočnosti Marije. Slučajem okolnosti u to vrijeme našao sam se u Virju i pogledao u plavo nebo. Ni to nikad nikomu ne bi spomenuo da se nisam zavjetovao Bogu, Isusu i Mariji da ću sve upisati  u bilježnicu što god mi se čudno dogodi u vezi Boga, Isusa i Marije nakon dolaska onih dviju propovjednih žena na posao. To sam sve upisao samo zahvaljujući zavjetu, ali svejedno bojeći se da me ne proglase umišljenim.
 
----  14.8.2001. ----
Doticaj s Isusom drugi puta
                                                     James Manjackal -  Novalja;
Opet slučajem okolnosti ništa ne planirajući omogućen  mi je posjet crkvenom događaju. To je posjet u Novalji  propovjednika iz Indije O. Jamesa Manjackala. Za njega govore da za vrijeme njegovih misa  ozdravljaju ljudi. Planirajući godišnji odmor još u trećem mjesecu nisam ni slutio da će se podudariti sa dolaskom u Novalju  propovjednika svećenika iz Indije O. James Manjackala. Ti seminari bili su u Zagrebu, Novalji i čini mi se u Zadru. Na taj seminar ne bi nikada išao da se nije događao 11 kilometara od mene i to za vrijeme godišnjeg  odmora u vrijeme bure. U Zagreb ne bi išao, jer se u njemu ne snalazim, a Zadar i Novalja su predaleko za takve skupove. Opet se dogodilo što i u Virju da sam se  našao na pravom mjestu u pravo vrijeme ništa unaprijed planirajući. Ovaj puta sam doživio, vidio i osjetio najvjerojatnije ozdravljenje jedne gospođe koja je sjedila točno iza mene, odnosno doživio još jedan crkveni ili vjerski događaj povezan uz moć molitve i dobroti Isusa  i Marije. To se dogodilo pri kraju mise koja je bila zadnji dio seminara. Nažalost na seminaru nisam doživio neki ushit, čak sam bio pomalo razočaran do tog događaja, odnosno reakcije gospođe pri kraju mise. Gospođa koja je sjedila do mene, odnosno iza mene između 33 i 45  godina starosti,  po govoru negdje okolice Neretve doživjela je nešto posebno ili čak ozdravljenje što je izrazila tihim, pa sve jačim jecajima do potpuno glasnih koji su se čuli u cijeloj dvorani. Poslije se smirila i stalno poluglasno ponavljala * Hvala ti Isuse, Hvala ti Isuse, Hvala ti Isuse...* . Slušajući njen razgovor s društvom prije tog događaja, odnosno seminara i poslije, nije izgledala mentalno zaostala ni glupa da se glupira za vrijeme mise. Najvjerojatnije je nešto doživjela. To je jedina zvučna i vidljiva reakcije bila kao ozdravljenje za vrijeme seminara u dvorani. Dogodila se stolicu iza mene. Kad sam čuo kako ona jeca, odnosno kad sam shvatio da jeca žena tik do mene toliko  sam se zbunio i začudio u prvim trenucima da nisam znao što da mislim. Na taj seminar sam došao među prvima i sve su stolice bile još prazne, pa sam mogao izabrati koju sam htio. Imao sam neodoljivu želju sjesti u prve redove da budem što bliže tom događaj, a onda sam se predomislio,  jer sam  shvatio da ja nemam potrebe sjediti u prvim redovima, pa sam teška srca sjeo za deset redova unazad. Poslije sam vidio da su ta mjesta bila rezervirana po kriteriju prijatelja bolesnika, pa su se nažalost i teži bolesnici iz daljih krajeva koji su tamo sjedili morali ustati i prepustiti mjesta domaćim bolesnicima. Kad se dogodilo ozdravljenje gospođe pored mene i kad sam shvatio da sam od 1000 sjedala izabrao baš ono u središtu događaja, osjetio sam neki trijumf i zadovoljstvo što se nisam polakomio za prvo mjesto. Isus se javio preko gospođe do mene, takoreći bio je tik do mene i shvatio sam da je to u stvari bio trijumf ovog seminara i da se neće prošetati kao maneken pozornicom da ga mi vidimo za naša ozdravljenja. Ne znam koliko je to ljudi shvatilo u tom trenutku i iskoristilo prisutnost Isusa u dvorani za svoja ozdravljenja. Neki su možda bili ljuti što oni nisu fizički osjetili Isusa, pa su u zabludi  potrošili svoje darovano vrijeme uzalud,  jer preko te žene mogli su svi ozdraviti. Žena je objavila prisutnost Isusa u dvorani što većina ljudi nije shvatila i iskoristila. I ta žena koja je objavila prisutnost  Isusa u dvorani, ako nije vjerovala punom snagom u moć ozdravljenja i postojanja Boga, manje će  dobit nego onaj čovjek koji je sjedio izvan dvorane vjerujući u moć molitve i onomu što je vidio i čuo. Većina ljudi kao i ja teško shvaćamo da se ne mora biti fizički u prvom redu blizu svetih mjesta da bi osjetili Boga i dobili njegov blagoslov. Većina ljudi ne shvaća da ne treba biti neki nadnaravni čovjek  da bi osjetio Boga, Mariju i Isusa, nego to mogu svi dobri obični ljudi koji vjeruju u njih. Naprotiv  on je posvuda i zato treba duhom biti u vjeri, sa punom snagom i pouzdanjem da bi dobili njegov blagoslov. Drago mi je što ja nisam osjetio fizički Isusa na tom seminaru, jer sumnjam da bi ja to podijelio sa drugima kao ta gospođa. Od mene Isus ne bi imao u tom trenutku nikakve koristi. Prihvatio sam zato njegovo javljanje preko te žene punom snagom koje je u meni još više učvrstilo vjeru i dalo snagu za buduća vremena. Sada kad to pišem 17. 08 . 2001.  godine stalno vrteći taj događaj gotovo osjećam postojanost Isusa i Boga. Pomoću te gospođe meni je već nekoliko dana stvoren osjećaj blizine, nevjerojatne blizine Isusa pored mene, odnosno pored nas. Taj jecaj u Novalji još je više potkrijepio kod mene vezu i vjeru u Isusa. Nikad ga do sada nisam mogao tako dugo dubinski osjetit pored mene, gotovo kao da stoji pored mene i promatra me, kao poslije tog jecaja. Taj sam osjećaj  već imao više puta, ali uvijek na kratko, a poslije se gubio do novog događaja povezanim s molitvom ili Isusom. Na tom seminaru sam se ispovjedio i pričestio. Ispred oltara se donosio papirić sa ispisanim  željama ili nakanama, pa sam takav jedan papirić i  ja ispunio i  predao. Platio sam misu za moju obitelj koja će se održati u Indiji. Po ritualu propovjedi Jamesa M. zaželio sam istinski svim ljudima oko sebe da budu zdravi i da im se ispune želje po što su došli.
 
----  lipanj 2003. ----
Doticaj s Bogom
               Običan  san, ali  svejedno poseban  san koji je zapečatio moju vjeru

U šestom mjesecu 2003. godine imao sam san kojeg ću se vjerojatno sjećati još dugo nakon tog događaja zbog mog pozitivnog razmišljanja o javljanju Boga i njemu bližnjih istinskim vjernicima, pa čak i u pojedinim slučajevima pasivnim vjernicima koji možda i sumnjaju u postojanje Boga. Zbog toga je moj materijalni život isprepleten kršćanskom duhovnom vjerom i vjerskim događajima koji upotpunjuju moj život. Bez tih događaja, bez tih osjećaja, bez tog dodira Boga i njemu bližnjih sa nama naš ovaj materijalni život je prazan, bezvrijedan i nepotpun, život koji je u stvari osnovica puta – podloga puta u posliježivotno blagostanje. Taj san koji sam sanjao to je san kojeg poneki vjernici pomalo priželjkuju, mogućnost da možemo čuti, osjetiti glas Božji, ali još više da možemo sa njime razgovarati, odnosno osjetiti kako je biti primijećen, biti kod Boga oslovljen svojim imenom, spoznati da i kod Boga postojimo. Takav san upravo sam ja imao, ali kao i u svemu ostalom nisam znao u tom trenutku u tome uživati. Ovaj san se dogodio pred samo svitanje i poslije njega više nisam ništa sanjao. Ovaj san je samo običan san kao i svi drugi snovi, ali svejedno ga uzdižem, jer sam uživao u njemu, spoznao, osjetio u njemu ono što nisam do sada osjetio u svom materijalnom budnom životu. Dozivao me Bog smirujućim, dubokim ugodnim glasom  ,, Nenade”,  ,, Nenade”, ,, Nenade”,  ...  pomalo podižući glas kao da se osjetila očinska briga da je glas pretih, pa da ga ne čujem. Osjetio sam istinski u sebi da je to Bog, da ga se ne trebam bojati. Taj glas je u meni činio neko posebno stanje kao da je sve stalo, zaustavilo se, sve osim mene i Boga, odnosno našeg razgovora, našeg susreta. Prvim shvaćanjem da me zove Bog prostrujao je mnome strah od same spoznaje što se događa, što čujem glas Božji, odnosno što Bog baš mene zove, da bi odmah taj glas u meni stvorio ugodan osjećaj shvaćanja da sam primijećen kod Boga, da mi se on sam obraća. Ne znam kako da to opišem, osjetio sam u tom trenutku samoću, možda baš tako i ne ugodnu samoću, prazninu materijalnog, prazninu okruženja, a opet preklapalo se zadovoljstvo, punoća, smirenost i olakšanje. Tad se nažalost u snu dogodio iznenadni obrat. U snu mi se pojavio strah, bojazan da to ne može biti istina da se meni javlja sam Bog, čovjeku koji ponekad zna posumnjati u vjeru, pa sam upotrijebio u toj navali straha svu onu unutarnju snagu s kojom čovjek u normalnim uvjetima ne raspolaže da se probudim iz tog sna. To je ona energija koja te budi iz sna kada u snu trebaš umrijeti. I probudio sam se potpuno sjećajući se sna kao da je stvarno proživljen, žaleći što sam svojom nesigurnošću otjerao Boga iz mog sna. Nakon dosta razmišljanja pogledao sam na sat i ponovo zaspao. U ovom kratkom snu doživio sam više osjećaja nego uobičajenim cijelo noćnim snima. Ovo je samo san, i to gledam izričito samo kao na san, ali opet sam zadovoljan što sam mogao makar malo i u snu čuti, osjetiti i biti sam sa samim Bogom bez posrednika makar i u snu. Već sam dobio osjećaj postojanja Boga preko onih dviju žena, ali ovo je nešto sasvim drugo, makar je manje stvarnije od onog. Taj san je kao život, kao život većine ljudi koji sumnjaju u Boga i njegovo bogojavljenje, pa ga tjeraju od sebe. Prilikom javljanja nama našeg Boga i njemu bližnjih mi to najčešće ne prihvaćamo, tajimo bojeći se stalnog izrugivanja i omalovažavanja ostalih ljudi. Zato nam je nažalost lakše odgurnuti Boga od sebe i teći sa ostalom masom ljudi koji žive samo za raskoš, udobnost i sjaj ovog života, ponekad gazeći i ljude oko sebe.

Radi svoje sumnje, pitam se hoću li ikad više imati priliku da razgovaram sa Bogom  ,, makar i u samo ovakvom kratkom snu”.

 
-------------------------------------------------
                                                                   Moć molitve

---- 1990. ----

                                                               Međugorje najava  radosti

Ja i Marija planirali smo imati više djece. Međutim prvo dijete nikako da se rodi pa smo počeli sumnjati da nešto nije u redu. Odlučili  smo se pomoliti Bogu za dijete u nekom svetištu, jer smo u njega  obadvoje vjerovali pa smo odlučili krenuli u Međugorje da se pomolimo za zdravlje u obitelji te mogućnost djece. U Međugorje smo otputovali tako reći na slijepo, noseći samo hranu i puno vjere u Boga. Putovali smo s vlakom, otprilike dvanaest sati u jednom pravcu presjedajući u Zagrebu na međunarodni vlak. Kad smo ujutro stigli u Mostar,  Mariji je počelo biti zlo i nije mogla ništa jesti. Sve joj se gadilo i tad je bojažljivo rekla * Nenad ja sam rado trudna *. Tako smo u Mostaru dvadeset kilometara od Međugorja prvi put osjetili radost, odnosno ushit budućeg roditeljstva. Dana nam je radost u sam ulazak u Međugorje tako da tamo nismo došli tužni tražiti pomoć kako smo planirali, nego smo ušli veseli sa puno olakšanja i radosti. Sada smo naše hodočašće pretvorili kao zahvalu Bogu, Isusu i BD Mariji na daru Marijine trudnoće, pa nam je tamo boravak bio još ljepši i radosniji. Kad mi je Marija rekla da je rado trudna preplavila me sreća, olakšanje i zadovoljstvo, pa sam  u tom zanosu veselja zagrlio Mariju i potiho zapjevao  *Još Hrvatska ni propala dok mi živimo *, a  ona me pratila. Zahvalio sam u sebi Bogu na ovoj vijesti. Put je tekao kao u snu, sve je išlo skladno  bez problema. Kad god bi nešto zapelo stvorio bi se neki čovjek od nikud i ponudio nam pomoć. Kad  smo došli u Međugorje bilo je sve popunjeno jer smo mi išli na blef, pa nismo imali ništa rezervirano. Prošli smo dvije kuće koje nas nisu mogle primiti, jer su bile neprekidno pune, pa su nas odbili. Tad se kraj nas pojavio čovjek neke agencije i ponudio nam pomoć, te odveo nekim svojim poznanicima da prenoćimo. Oni su bili također puni, ali su se smilovali i dali nam jednu sobu za prenoćište. Poslije smo kroz razgovor doznali da imaju i oni rodbine u Podravini što nam je još više uljepšalo boravak kod njih i dalo neku mirnoću i sigurnost. Ti ljudi su nam omogućili neopterećeno hodočašće svetim mjestima ukazanja sv. Marije i obilaženja Međugorja dajući nam do znanja da smo skoro među svojima, odnosno da nismo sami među strancima. Kad smo tražili sobe po ulicama bila je takva gužva kao u Zagrebu na trgu, a taj čovjek je došao baš do nas u toj gužvi ponudivši nam svoju pomoć kad  nam je trebala. Uvidjeli smo kakva je tu stalna gužva i traženost soba, pa smo shvatili da bez unaprijed  rezervirane sobe nećemo moči sebi naći prenoćište. Taj čovjek naš spasitelj radio je za agenciju i bio  prevoditelj te je čekao neke strane državljane da ih smjesti. Kad je zabunom ponudio nama pomoć i  shvatio da je pogriješio, nije se okrenuo na drugu stran ostavivši nas tamo, nego je prestao tražiti svoje goste dok nije prvo smjestio nas, a onda se vratio svome poslu.

Drugi dan ujutro krenuli smo doma. U Mostaru trebali smo čekati tri sata da krene naš vlak prema Zagrebu. Budući da smo imali vremena, a nešto i novca htjeli smo vidjeti čuveni Mostarski most. I ta nam se želja ispunila. Izašli smo van ispred  kolodvora do taksista i upitali kako možemo doći do Mostarskog mosta i koliko je potrebno vremena do tamo i nazad. Tad  je on rekao da je to daleko i da nas on otpelja do tamo. Mi smo  mu rekli da nemamo puno novca jer nam nije puno ostalo, pa nećemo moći platiti. On nam je rekao da nema veze, da će nas on ipak otpeljati na taj most. Ne samo što nas je tamo otpeljao  nego nas je pratio cijelim putem do mosta, objašnjavao, pokazivao i slikao. On nas je čekao,  jer nas je htio i vratiti na kolodvor, da ne bi imali problema. Bio je jako brbljav ozbiljan čovjek u pedesetim  godinama. Računao nam je nešto da si vrati  gorivo. Tako se naše hodočašće popunilo i posjetom na Mostarski most. Ne mogu to ni sada opisati, kao da nas je netko čuvao, udovoljavao želje vidjevši dvije vjerom ispunjene mlade osobe. Na tom sam hodočašću osjetio onu već prije doživljenu nevjerojatnu zaštitničku silu oko sebe.

 
---- 1980. ----
                                                                 Operacija nosa

Kad se samo sjetim kako sam bio nesretan jednu godinu života zbog nosa i to u najgore vrijeme. U osmom razredu udarila me klupa u nos. Ja sam se sagnuo da nešto podignem, a netko je gurnuo klupu i ona me udarila u nos. Iskrivila mi je nos jako ulijevo. U to vrijeme bio mi je jako važan izgled radi društva u kojem su bile i cure. Nos mi je jako narušavao izgled lica. Priuštio mi je nezainteresiranost cura prema meni. U to vrijeme molio sam se pred slikom  ,, Isusa Krista na Maslinskoj gori ”  koja  je visjela iznad mojeg kreveta. Tu sliku sam si ja stavio negdje u šestom razredu bez suglasnosti roditelja. Tad sam se svako veće počeo moliti Bogu, Isusu i Mariji da mi se ponovo izravna nos. Imao sam česte upale mandula, a zbog nosa to se i pogoršalo pa je došlo do te granice kad sam morao ići specijalisti da mi ih izvadi. Tako sam bio i naručen za operaciju mandula u Koprivnicu doktoru Horvatu. Kad sam došao tamo iz nekog nepoznatog razloga prije operacije doktor  mi je rekao da neće operirati mandule nego nos. Na toj operaciji doktor mi je izravnao nos bez suglasnosti i znanja roditelja. Nakon godinu dana molitve Bogu, Mariji i Isusu bez moje i roditelja sugestije izravnat mi je nos. Mandule sam operirao isto kod njega dvije godine kasnije. 

Vjerujem da je i tu imala ulogu molitva Bogu, jer sam se svake večeri molio istinski sa srcem, ne glumeći ni pred kime dobrog vjernika. Imao sam stvarnu nadu i vjeru u Boga. Inače niti jedan doktor ne radi nijednu operaciju maloljetniku bez suglasnosti, odnosno bez potpisa punoljetne osobe da odobrava tu operaciju. Tu proceduru kod mene je doktor iz nekog razloga mimoišao. Operirao mi je nos na svoju odgovornost, znajući da bi poslije mogao imati problema s roditeljima i zakonom.

 

---- 10. 01. 1998. ----

                                                               Obećanje na Jordanovcu

1997. godine u 12 mjesecu išao sam snimati pluća radi kašlja. Tad su  mi otkrivene bijele mrlje oko hilusa na plućima. Specijalista mi je rekao da je to po slici tuberkuloza, rak ili sarkoidoza. Na daljnja ispitivanja nisam mogao ići jer je bilo vrijeme božićnih praznika. Bio sam naručen u Jordanovcu tek 10. 01. 1998. godine. To mi je bio najteži Božić. Mislio sam da je sa mnom gotovo. Božić sam slavio radi djece. Poslije božićnih praznika otišao sam na daljnje pretrage u bolnicu Jordanovac. U to vrijeme kao i svugdje u Hrvatskoj te pretrage su išle jako sporo. U bolnici je postojala mala prostorija kao kapelica za molitvu bolesnika. Na zidu je visjela slika Milosrdnog Isusa Krista. Tu sam se svako večer istinski molio vjerujući u njega i u moć molitve. U toj kapelici  sam se prvi  puta zavjetovao Bogu i Isusu, odnosno da ću svake nedjelje ići u crkvu kad god budem mogao, te na svetkovne mise ako na plućima nemam rak. To što sam obećao, obećao sam istinski i znao sam da ću stvarno od tad redovito ići u crkvu i ako nisam išao preko 13 godina.  Nisam lagao kao što u  stvari znam lagati  na ispovjedi *da  ću se popraviti i da više neću griješiti*, a  u stvari u dubini duše znam da ću opet griješiti i da se bitnije  neću popraviti. Ovo sam u dubini duše znao da ću to i izvršiti obećanje. Došao je kraj boravka u  Jordanovcu , te sam saznao i moju bolest. Hvala Bogu i Isusu što je poslušao  moje molitve, pa nije bio rak i ako je u toj bolnici bilo i mlađih od mene koji su ga imali. Imao sam blaži oblik hilarne  sarkoidoze  koja mi je prošla bez trošenja lijekova. Bog je uslišao moje molitve, a ja mu ih vračam  redovitim  odlaskom u crkvu, gdje sad nalazim duševni mir i okrepu.

I ovaj put moja snažna, istinska i vjerodostojna molitva se ispunila.

 
------------------------------------------------------------
SUDBINA
---- 1989. ----
                                               Prvi susret sa Golub Marijom
Još mi ni sada nije jasno kako sam prohodao sa Marijom. Jedne nedjelje ja sam stajao vani u centru ispred pošte, a ona nasuprot preko puta ispred crkve. Privukla mi  je pozornost ona u nježno rumenom kompletu. Nakon par sekundi poželio sam si ju za ženu mada je nisam prav ni poznavao. Ne znam ni sada koja me sila tako brzo natjerala da si poželim ženu koju ni ne poznajem, niti prav osmotrim. Taj dan nisam prišao Mariji no nakon šest mjeseci hodanja ja i Marija smo se vjenčali. Sada kad pišem ovaj dnevnik sve više sumnjam da je susret, odnosno vjenčanje između mene i Marije bilo slučajno. Mariji je bio potreban čovjek poput mene koji vjeruje u Boga da joj ne prigovara ići u crkvu, a meni je bila potrebna supruga iz kuće gdje se obnašaju i slave sve vjerske svetkovine, jer je to u mojoj kući bilo zanemareno. Meni je trebala žena koja će me razumjeti i podupirati u ovom pisanju. U to vrijeme od mojih mogućih cura pokrenuti u crkvu mogla me samo Marija koja je bila tako i odgajana. U njezinoj kući svi su redovito išli u crkvu, molili se kod kuće i obnašali vjerske obrede. U obitelji je bio i svećenik teolog Ivan Golub koji ih je često posjećivao kod kuće za vjerske svetkovine i blagdane i time još više pridonosio ljepoti tih svečanosti. Tad sam kod njih osjetio neko nadopunjavanje moje vjere, užitak, ushit i divljenje. U svojoj obitelji odrastao sam bez molitvi, odlaska u crkvu i nekih vjerskih obreda. Kad sam Golub Mariju prvi put ugledao kao ženik  odnosno kad mi je privukla pozornost, ugledao sam je ispred crkve. Iza nje je bila crkva i vjera odnosno tad nisam ni znao da ću sa njom dobiti kao ženom i potpuniju vjeru odnosno odlazak u crkvu. Nikad neću zaboraviti tu snagu neke sile koja je u mene usjekla sliku Golub Marije i iza nje crkvu. Crkva mi se usjekla u pamćenje jednako kao i Marija. Golub Marija kao cura i djevojčica uvijek je govorila kad su je pitali čija je, da je Erdelčeva, a ne Golubova,  jer je  jedno vrijeme živjela kod roditelja svoje mame ( Erdelec Cecilije ). Možda  je Bog to poslušao nju, a možda dao meni ono što mi je nedostajalo u mojoj kući, a to je crkva i dobra supruga. Najvjerojatnije je učinio najbolje što je mogao, odnosno usrećiti  nas obadvoje spojivši nas u jednu obitelj. Sa takvom sam željom zaželio tu djevojku za suprugu da mi je Bog najvjerojatnije ispunio i tu želju.
 
------------------
Svjestan sam da su svi ovi događaji  gledani striktno iz perspektive vjernika te da će svaki čitatelj ove događaje vidjeti iz svoje osobne perspektive i uvjerenja. Podaci nisu ni malo uljepšavani.
 
Neke događaje zbog osobnosti još ne mogu objaviti koji također svjedoče o vjeri.
 
 
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   3.4.2022.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
                     Istina
Istina je po rođenju već u nama,
lijepa, voljena, iskrena i čista,
koja u našim ljudskim životima
kao svijetlost ponekad isija.
 
Istina je često nevidljiva,
previše blaga, plaha i tiha,
ali onaj tko je u životu ima
svoju sreću vidi i u drugima.
 
Istina je ... Krist je sa nama,
svjetionik nemoćnima i stradalima
moć dobrote, ljubavi i vjere,
utaban put pravednima.
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                         31. 3. 2022.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
U samo jednu torbu…
Dan, bez imena. Strah i žalost, neka ga nazovu. Neka ga velikim slovom, u povijest zapišu. Kao crno. Kao patnju bez kraja…
U samo jednu torbu…
Stavit ću ono, što mi je srcu najmilije. Moram poći… Moram sebe na tisuću dijelova dijeliti. Hodati bez snage. Neka me noge drže, mili Bože! Neka me Tvoja ljubav grije. Na cesti ću spavati i čekati jutra. Jutra, što mi uspomene na rodni kraj nose. A ja ću plakati, plakati. I brisati suze, da ih neprijatelj ne vidi.
U samo jednu torbu…
Stavit ću i ono, što ne stane. Ono, što se zove – Djetinjstvo, prijatelji, otac i majka, braća moja.
Pa ću ih nositi gdje god da krenem. Sa svim žalostima i radostima, čitavi vijek Bože. U tuđem svijetu živjet ću kap, po kap. I prema Tebi poteći Bože! Moj život danas, u samo jednu torbu stane…
 
Drvo života
Ne ljuljaj me vjetre, ne sijeci mi grane.
Vidiš, svaka grana, obitelj mi draga.
Što na zelen stoji, sred kućnoga praga.
Ne sijeci mi vjetre, tek procvale grane!
Njihov mili miris, broji sretne dane.
Eh, da ih je kao svaki list u rosi.
Eh, da ih je suncu, što livadu kosi.
U drvu života, sama mudrost teče.
Bog obilje daje, srebrn san navečer.
I Bog daje nadu u kolijevci mira,
samo tiho, vjetre, živim let leptira…
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                         3. 2. 2022.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
Lako je pratiti, cestu…
Pratiti…
Lako je pratiti cestu, kada znaš da je sve na svojem mjestu. Kada je kamen na lijevoj, a zelen na desnoj strani. I veseli pjev ptica, na tek procvaloj grani. Lako je puniti džepove tuđim zaslugama. I u tuđem dvorištu reda raditi. Od jutra do sutra, nemajući vremena ni za što drugo.
Lako je riječi i osude zbrajati i prekrajati. I milost i nemilost izmjenjivati nekim čudnim redom. Po nekom svojem zakonu isti taj red veličati.
- Pogledaj, ona žena plače! - netko ti na uho šapne.
A ti spremno okreneš glavu. Prođeš pokraj nje bez riječi. Ta njezina tuga nije tvoja briga. I nastavljaš svojom sigurnom cestom dalje…
- Pogledaj, onaj čovjek traži hranu u kanti za smeće! - prišapne ti netko.
- Ta nije to moja briga! Neka ga, sam si je kriv što nema ništa!
Pratiti…
Tuđu bol i siromaštvo, a ne pustiti suzu. I ne otvoriti srce, kada pred provaliju život čovjeka dovede. Skočiti, ili ne?
Lako je pratiti cestu, kada te dragi Bog, svim svojim milostima daruje i mazi…
 
Promatram…
Svaki dio svoje duše, Oče…
I budim se bez buđenja. I čudim se bez čuđenja. Pa ljutnju i bijes sijem, makar ih u sebi ne prepoznajem. Činim sve, što drugi čine.
-Gdje sam se pogubila? Zar sam uistinu to ja? - pitam se u strahu.
Promatram…
Kako žuto, nije žuto. Kako plavo, nije plavo. Kako zelen ime mijenja. I istina ka laži, krupnim koracima grabi. Stani istino! Ne prati sjene bez imena! Ljude bez časti i milosti. Oni tebi omču oko vrata spremaju. I već te u mislima istino, u okove vežu.
Promatram…
Dah ti kratak, a srce ti ubrzano tuče. I gledaš gore, ruke širiš. Dozivaš. Moliš. Neka te spasi. Neka te oslobodi, Bog neka te prigrli. Istino…Ja svaki tvoj sretan čas u suzama…
Promatram…
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   13.1.2022.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
         Odlazak
Ne plaći čovječe za rodom svojim
kad usahne tijelo njegovo,
jer ono voljeno gdje sada živi
zemaljsku vrijednost
tamo više ne koristi.
 
Ne pati čovječe za voljenim svojim
kao da na Zemlji još uvijek živi,
jer ono ljubljeno u njemu
u drugačijem ozračju sada živi
gdje se naša prolazna vrijednost
više ne koristi.
 
Ne tuguj čovječe za najmilijim svojim
kad te na ovom svijetu ostavi,
jer i ti ćeš njegovom stazom proći
tamo gdje Bog živi i bol više ne postoji.
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   6.1.2022.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
                 Neka duh tvoj pjeva Gospodinu
Neka duh tvoj pjeva Gospodinu
milu pjesmu Njegovu
i tvoju dušu s vjerom, nadom i radošću
za Njega pripremi.
 
Neka duh tvoj svojom pjesmom radosnom
tvoju dušu kroz život
s ljubavlju, srkomnošću i blagošću
za Gospodina napuni.
 
Neka duh tvoj zaogrne tijelo duše tvoje
da oživi vječni život tvoj
pa sjedinjen stupi pred Gospodina
koji će te tada moći prigrliti
kao dobrog čovjeka.
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                 18.12. 2021.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
Stekleni križ, v boji
Zdena voda se moje misli vmiva na Dravi. Tamo čoveka nigde ni.
Tamo, gde raj počiva. Samo moja duša putuje.
Sveta Majko, dajem ti svu svoju bol. Ja nemam ljubav. Ja nemam dom.
Voda se valja, voda vrišći! A ja suze brišem sebi i njoj.
I v rukami nosim stekleni križ, v boji…
Po steklu se celi život razleva. Plava. Žuta. I zelena boja.
Se boje vidim. I Tebe, premila Majčice, med njema.
Kam bi ja sad pošla? Kaj veliš? Kam bi ranjeno srce ponela?
Srce zdavna napuklo. Srce samo. Betežno.
Zdena voda se moje misli vmiva, na Dravi. A jeden kist,
još navek trpljenje vleče. Kak ti, stekleni križ, v boji
 
Vazdazelena uspavanka
Predvečerje, od stotinu emocija. Od ushićenja, nadanja, suza, radosti. Od stotinu pitanja...
Nikako da zatvori oči i prepusti se, Božjem miru, isčekivanju, Božića...
Vazdazelena uspavanka...
Tiha rijeka, što se kroz šikaru uspomena probija. I kapci teški, oči na pola zatvorene. Mir, kraj mira šuti. A, netko samo klima glavom i otvara stare albume pune fotografija.
- Nema ga. Nema niti njih. Majke, oca, žene, susjeda. Koliko mi fale. Oh, Bože!
Vazdazelena uspavanka...
Drhtavom rukom, posljednja kugla na boru. U kutu, slabašna svjetla putuju kroz mrak. I miris kolača širi se prostorijom. Na pohabanom stolu samo svijeća gori.
- Tko to kuca? U ovo doba ne otvaram vrata! Moji, ne dolaze...
Vazdazelena uspavanka...
Kroz prste klizi. Nikako da tužne duše umiri. No, oni bi htjeli u njoj odmoriti radi teška života.
Odmoriti od samoće, koja kaplje sve više iz dana u dan. A sve lijepo i veselo. Sve nježno i Božje...Nikako da do srca stigne.
Nikako da se rodi, u vazdazelenoj uspavanki...
 
                                                ----------------------------------------------------
     Veliki vladari…
Poniziše se, veliki vladari…
Ta oni samo misle da vladaju, tuđom dušom i tuđim tijelom. Neka misle, ali neka u Boga gledaju. I svaki put kad u crkvu zakorače, neka se pitaju
- Ima li vladara većeg, od Boga samoga i sina njegova Isusa Krista?
Poniziše se, smijući se i likujući…
Ta oni misle da na to imaju pravo. Zato što su vlast. Zato što su strah i trepet.
Ali, kome oni vladaju? I tko im to dopušta? Možda ih dragi Bog na kušnju stavi. Da vidi kako će se ponašati. Kako će svoju moć i vlast koristiti…
U tišini, radujte se, sva srca, što u vama skromnost i ljubav počivaju. Što trpite i križ svoj nosite. I to, ponizno i uzdignute glave. Pa kad u crkvu uđete velite
- Evo nas Bože! Došli su ti sluge Tvoje. Evo nas Bože. Primi nas u naručje svoje.
Nas, neznatne i male, što za tebe život dajemo. Što duhovno štujemo, a ne materijalno, kako si nas davno poučio. Što ljubimo i one, Vladare, koji u sebi, u svojem srcu nikada
radost Božju, neće doživjeti…
 
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                 26.11. 2021.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
Narozane glibline
Sako ranje još navek v sebi vrišći. Suva trava v kupce deta.
Jena kap kiše, po podolju se valja. Bledo lice, joči na pol zaprte.
Rupčec v prnjavem žepu. Stara kola, znoj z čela vleču.
Kak je, je. Božek za sakoga od nas plan ima.
Narozane glibline. Žute i čanđave. Semu svetu nesu mile, ali su prave.
Zemla snagu išće da nekaj veli. Mesto vujnice, vujca, gladni usta.
Zađnji kruvek se trga i pol šalice mleka pije. Ali reč, nejde z usta van.
Tolika deca na posteli. Jena kravica v štali. Jen obločec koji v svet gledi.
Gledi, no još na dedovini sedi. I čuva rasta staroga. I duvu v ormaru.
Stare sukne stotinu let. Ne buš to ostavil. Ne buš to pozabil…
Svoje patnje, svoje tuge, postija predaj nebu. I gore išći tak lepe, narozane glibline.
 
Se mi zemi kaj imam
Naj mi dirati tega brega!
Makar buš i slivu potpilil. Lozu zvadil.
I livadu punu cvetja zaoral.
Ali brega…
- Marica! Daj se već jenput zdigni! Krumpera idemo skapat! Joča nemre više čekati!
- Nemrem mati, tak mi se spi.
- No, na naš breg idemo. Tamo nas naša Majčica već čeka.
- Majka Božja Bistrička!
- Je, Marica tak je!
Naj dirati srce moje.
Moje se. Moje žule na rukami.
Se mi zemi kaj imam!
Ali brega, tega, naj.
 
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                  10.10. 2021.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
     Ispovijed
Rekla bih, jednu tajnu,
jednu tajnu, najveću.
Na osami ispod neba,
Tebi Bože, tajnu najveću.
Što progoni mir i lomi mi san.
Jednu tajnu najveću…
Rekla bih je, Tebi Bože,
Samo Tebi vjerujem.
Al' pada već mrak.
Je li to neki znak?
Jednu tajnu najveću!
I boli me sve, kad ljubav dotakne me.
Tvoja ljubav vodi me.
I boli me sve, kad ljubav dotakne me.
Bože mili, poslušaj me…
 
     Kao lijek
Na tvoje rame Isuse, naslanjam glavu, molim se.
Sve sam Ti tajne odala, za Tobom tiho hodala.
Puno sam puno, griješila, ljubav me Tvoja utješila.
Rane me Tvoje boljele, ne idi nikad od mene.
Ja sam cvijet, što jesen u suzama čeka.
Ponizno, znajući da dolazi kraj.
Kao lijek, što duša na odlasku treba,
Isuse, još jednom snage mi daj!
Ja sam cvijet, što jesen u milosti vidi.
Molitvom, tražim Te Gospode moj.
Kao lijek, što duša na odlasku treba,
Isuse, još jednom snage mi daj!
 
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   28.8.2021.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
    Pogledaj u sebe
Kad pogledaš život unatrag
ne vidiš lice sebe
već učinjena djela
koja pred Bogom
predstavljaju tebe.
 
I kad pogledaš život unaprijed
ne vidiš lice sebe
već svoje zamišljene želje
koje pred Bogom
karakteriziraju tebe.
 
A danas, kad si u sebi,
kad osjećaš snagu života u sebi
dobro je vrijeme
da učiniš nešto, 
i zadiviš svojim djelima Njega,
a i samoga sebe.
 
Pazi, živiš život svoj
koji će pred Bogom stajati
kad usahne tvoje tijelo
potrebno za nastanak vječnoga tebe.
 
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                  6.8. 2021.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
     U samoći brijega bijela
Na proplanku. Na zelenom. Pred Majčicom preljubljenom.
Suze lijem. Suze brišem. Cvijet joj pružam i uzdišem.
A ona mi lice mazi. Kao svoje čedo pazi.
U samoći brijega bijela. Gospa Snježna gle, vesela.
U molitvi, mir putuje. Red pahulja, uspavljuje.
Radost raste, srce gori. Kad Majčica progovori.
Na proplanku. Na zelenom. Na čast Gospi, posvećenom.
Ružu bijelu, nebo prosim. I na oltar, vazda nosim.
 
    …Gospi Snježnoj…
I neka traju…
Nek' se razliju po duši. I čitavom tijelu.
Osjećaji nježni. Skromno srce Majke.
Pahulje iz neba. Tako guste, bijele.
Sred zlaćanih polja, livada zelenih.
I neka traju…
Nek' nam ljubav daju. Ljubav što nas tješi. Što nas ljubi, grli.
Radost neka nosi, sjeverac u žezi.
Na brijeg Gospi Snježnoj, buket bijelih ruža. Injem omotane, patnjom vazda tkane.
Pogledom u nebo, tražila se nada. Tražilo se sunce, sred snijega što pada.
Osjećaji snažni, mir i radost daju. I neka traju. Neka traju…
Na brijeg Gospi Snježnoj, buket bijelih ruža…
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                  1.8. 2021.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
    Gdje si Bože, Oče
Od pogleda. Od milosti. Od traženja. Usnuh, plavi san. Gdje si Bože, Oče?
Sve najbolje. Sve najljepše. Dadoh cijelom svijetu…Gdje si Bože, Oče?
Kao pitanje u pitanju. Mir žubori u svitanju, a ja? Gdje si Bože, Oče?
 
   Hodaj, zatvorenih očiju
Hodaj u tišini. I zatvori oči. Istina je zlato…
Istina, radi koje ti srce ubrzano tuče. Umire, pa se iznova rađa. Vjeruješ, da je Bog ta istina.
Da je Bog jedini i pravi put. A gdje je put?
U magli samo misli koračaju. Prazno. Sve je prazno…Lica svoje maske ne skidaju.
Red lica omotanih u emocije. Red čudnih misli što prolaze glavom. A tijelo bi i ne bi, nešto učinilo.
Netko još uvijek kleči ispred križa. Ja…
Pa to sam ja! Istina je zlato, kad pronađeš pravi put…
Isus je uz tebe. Zato hodaj, zatvorenih očiju…
 
    Sega si nam dobrog dal
Leto samo ne letuje. Navek Božek ž njem putuje.
Čuva našu dedovinu. Lepu, dragu, Podravinu.
Žute cifre prezebrane. Rasti ziblu mlade grane.
A v zibici cvet vu Dravi. Vankuš mu je kak ti plavi.
Božek, Božek, sem Te zval. Sega si nam dobrog dal!
Zora navek sunce vleče. Fini kruvek još se peče.
Mati moja odveć stara. Z Majkom Božjom razgovara.
Polek hiže nacifrana. Vunjenašom omotana.
Gda veselo zvon se javi. Svetog Luku, štuje, slavi.
Božek, Božek, Sem Te zval. Sega si nam dobrog dal!
 
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   20.7.2021.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
   Ne budi drzak kršćanine
 
Ne budi drzak kršćanine
što poznaješ vjeru u Krista,
jer stići se Bogu može
i drugim vjerskim putovima.
 
Ne budi drzak kršćanine
što putokaz na putu imaš,
jer i on iz druge vjere
utaban put od Boga ima.
 
Ne budi drzak kršćanine
što te Bog kao dijete ljubi,
jer tvoja braća i sestre iz drugih vjera
također su Božja djeca
 
Ne budi drzak kršćanine
što u obilju Božjem živiš,
jer i ti ćeš na sud Božji prići
gdje ti to neće u prilog ići.
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   15.6.2021.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
                      Duša
Duša nije staza vjere
pa čak niti vlasnik tebe.
Duša je tvoj zemaljski život
precizno satkan u osobnost tebe.
 
Duša nije netko drugi
niti nekog drugog breme.
Duša ti je Božja spona
između Njega i tvojega života.
 
Duša je i nešto mnogo veće,
vaga između patnje i sreće.
Duša je u tebi Božji dar
koji otključava nebeski Raj.
 
Ali pazi, duša je sazdana u tebi
pod pritiskom okolnosti, nagona i svijesti,
bez  dobrote, ljubavi i vjere
nema tu mjesta za puno Božje sreće.
 
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                  2.5. 2021.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                                                     Pa ti, živi…
Tama me prekrila, lažima istkanim. Iz srca zlobnika, što njima se hrane.
Što svijetom putuju, bez Boga u sebi. I drugima život, u očaj bacaju.
A što bi vi premili? A što bi vi predragi? Vi, što ste srce, u crno obojali!
Za sebe ga čuvajte. Pustite ranjene. Duše, što život, ponizno blaguju…
I što se isplaču, kad ljubav se okupi. Još jutrom ranim, za stolom prastarim.
Bez puno novaca. Bez žetve moderne. Gdje klasje žuto, u ljubavi izgara.
I oni nemaju, tvornice lažljive, imaju Boga, njega zazivaju.
Pomozi Bože! Život mi uzeli! I s njim se igraju, kako ih volja…
Tama me prekrila, lažima istkanim. I dan. I sat. Živi! Pa ti, živi!
 
                                                         Zemljo, milosti zelene
…što tražiš mir, u svom tihom svijetu. U svom malom, ali moćnom svijetu.
Što svjetlucaš noću, a danju uzdahe brojiš. Rad svoje ljepote. Rad svoje dobrote.
I svake duše. Što se u tebi nastani. Kako Bog reče, tako bi, kada ovaj svijet stvori.
Poklanjajući nam život. Zemlju, milosti zelene…
Što rosom, svojom suzom jedinom plače. Kada smo Mi, njezini neprijatelji. Mi smo, oni što je ne vole. I zelenu joj radost oduzimamo. I tako bezdušno gledamo, kako umire…
Zašto šutiš, zemljo? Zašto u ognju izgaraš? A Bog te voli. I Bog te čuje.
Na zelen ti naslanjam glavu. Volim te, kao dijete svoje. Udahni mi život, riječ ti šarena.
Latica radost, što naklon moj traži…
Oprosti, zemljo, oprosti!
Zemljo, milosti zelene…
 
                                                                       …vjerujem…
Otići će hladni vjetrovi. Ostaviti trag na duši. Ne dišem. Ne čekam osmijeh druge strane.
Niti stisak ruke. Koju lijepu riječ. I sve mi se čini, da kraj nema kraja.
I da se ovaj dan sivi, s vjetrovima spaja…
Otići će vjetrovi…
Kada ih ja ispratim. I kada shvatim, što me sretnom čini. Kada me crkvena zvona probude!
I pri duši mi tako milo bude…
Isus će raširiti ruke. I sa smiješkom će me primiti u svoj dom. I s nadom, da ću ga slijediti, ma kamo god pošao. Bez sumnje i straha. Onako, kao kad se prepustiš nekome tko sigurnost na putu utire. Svojom skromnošću, poniznošću.
Jednoga dana. Vjerujem, da jednoga dana, otići će hladni vjetrovi…
 
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                  24.3. 2021.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                        Uskrsnu, kako je rekao…
Tužno je, staro zvono. Oh, kako je tužno. U boli šuti. Sto godina ima.
I u plave uspomene gleda…u tragove bijele…
Pamti sve korake. Velike i male. Pamti ljude što u crkvu uđoše.
Pamti ljude, što gorko zaplakaše. Pamti smijeh grleni, stisak ruke.
Tužno je, staro zvono. Oh, kako je tužno. Isus umire…
Lijepa riječ mu treba. I molitva koja. Na križu je, patnja, velika…
Žalost u križ omotana. Dašak vjetra nade, što Bog dade!
Uskrsnu, kako je rekao…
Isus
A staro zvono zazvoni, kao nikad prije. Gledajući, u plave uspomene.
I tragove bijele, na nebu…
Sretan Uskrs žele Vam Apostoli Božje riječi.
Svaki Vaš mali korak u dobroti srca i predanosti Bogu, velika je nada u uskrsnuće. Nemojte stajati po strani i čekati nečiji prvi korak. Budite Vi taj korak iskrene ljubavi prema bližnjemu svomu. Ne dajte da pati. Ljubite ga, makar vas je i povrijedio i pustio vam suzu koju…budite vi, uskrsnuće njegovo…
 
                                                                 …ja se rađam…
Gle, kako su lijepe, ljubice u travi.
Svaka svojom bojom, dragog Boga slavi.
Kišne kapi jutrom, ko' pčele u roju.
Nježno na dlan nose, tu nebesku boju.
Sve te kapi male, svakom suze sreće.
Bože, ja se rađam, kao i proljeće!
Gle, kako mi srce, opet kuca brže!
A zelena polja, za ruke me drže.
Gle, kako su lijepe, ljubice, u travi…
 
                                                                …na tragu srca…
Četrdeset uzdisaja, na tragu srca samoga…
Stisnutog i usamljenog, na maslinskoj gori. Na tragu promišljanja. Kako i gdje? Zašto?
Mi, grješni ljudi, prigrlismo oholost i mržnju. Pakosti i strahote, koje niknuše iz našeg uma. Duše nam vrište, a oštre riječi iz dana u dan bol zadaju.
Na maslinskoj gori Isus moli. A zašto On toliko moli i razmišlja o ovome i onome svijetu? U tišini svoga uma i drhtaju svoga tijela, duboko pati.
Mi smo ti, radi kojih mu srce ubrzano tuče. Mi smo ti, radi kojih Ga na križ pribijaju velikim čavlima. Ali mi smo oni, koje On neizmjerno ljubi. Pa nam sve grijehe oprašta. I umire na križu radi nas. Zazivajući Oca svojega, prije nego li je izdahnuo - Eli, Eli lama sabaktani. Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio da toliko trpim?
Smiluj nam se Bože. Ohrabri nas kada posustanemo u teškim trenucima našeg života. Daj nam snage da i mi osjetimo ljubav, kada nam se učini da je nigdje više nema. Onu, iskrenu i pravu, prema Isusu. S četrdeset uzdisaja…na tragu srca samoga…
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   12.2.2021.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
                                                              Božje postojanje
Svaki čovjek u životu ima ukazanje,
jer Bog svima obznanjuje svoje postojanje,
jedno, drugo pa čak i treće,
ali ovisi o tebi dal ćeš to prihvatit ili nećeš.
 
Malo čudo, ili ukazanje,
s kojima Bog u tebi budi tvoje vjerovanje,
budi spreman da ga vidiš,
jer možda drugo nečeš da doživiš.
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                  8.2. 2021.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
Tepke ruške
Črne vrane na črnini.
Lepe senje na blazini.
Z ranjem zvono cilenčalo.
V cirkvu tebe, ne dozvalo.
 
Leti, leti, gore samo!
I nos v nebo, kak ti vtekni!
Potlam budeš morti opal!
Gda se ne buš, niti nadal.
 
Gnil kak mala tepka ruška.
Kaj je včera z dreva pala.
Mladu travu do pojasa.
Neje preveć, nacifrala.
 
Nesi ni ti dobro vidim.
Po zemli se jedvaj vlečeš.
Strgan. Splašen. Boga išćeš.
Morti On ti ruke pruži.
 
Daj na noge sad se vstani!
I vu sebi ljubav najdi!
I za joca, majku, brata.
Dragog Boga, zemlu svoju!
Tepke ruške…
 
Prežgana juva
Zadišala prežgana juva i kruv domaći z peći.
O sreći? Kaj bi više rekli o sreći?
Na polje si težaki otišli.
Z molitvom se den zbudil.
Staru lesu mati zaprla.
I pod lipu sela, da si počine…
Da me v stranem svetu najde.
Da me privleče k sebi i skušuje!
I moli Boga nek' se doma vrnem!
Nekaj mi ima važnoga za reći…
O sreći. Da je Krista srela vu sreći…
Zadišala prežgana juva i kruv domaći z peći.
                                                                      „Stjepan Kranjčić“ Križevci 2019. g.
 
Budite se, dobre duše…
Budite se dobre duše i branite svoje…
Lijepe čase, nadahnuće. Pjesme, molbe, zagovore.
I molitvu zagrlite. I molitvu poljubite. Svetu knjigu, Božji hram.
Nek' vas nitko ne zavara. Taj što lažne slike stvara. I o sebi i o drugom, kad zlom srce vjek otvara…
Neće on vas utješiti. I neće vam ljubav dati!
Budite se dobre duše i branite svoje…
Uspomene sjetne, sretne. I na majku i na oca.
Pa Isusa pozovite. Neka vječno kraj vas bude. On je vašoj duši lijek.
Nek' vas nitko ne zavede. I u vatru ne povede. Tamo gori, vječno gori! Mržnja sama, mržnja tiha…
Budite se dobre duše i branite svoje…
 
Ljubi bližnjeg svoga, kao samog sebe
Ti, moj najbliži!
Ti, koji sjediš do mene u Božjem hramu!
Ja te moram ljubiti. Ja te želim ljubiti. I ruke ti pružiti. Tako Isus reče…
Al' ne reče On,
da ćeš mene mrziti. Da ćeš me proklinjati. I za laži život dati. Sebe cijelog, da me makneš…Od istine! Od molitve. Od Isusa, Boga milog…
Al' ne reče On,
da ćeš mi se smješkati i pogledom raniti, a riječima što te hrane, sami otrov sipati!
Ti, moj najbliži!
Ti, koji pjevaš kraj mene u Božjem hramu!
Ja te moram ljubiti. I ruke ti pružiti. Tako Isus reče…
Ljubi bližnjeg svoga, kao samog sebe…
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                  20.1.2021.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                   Na livadi, leden-travi
 

Na livadi, leden-travi. Zar se možeš odmoriti? I ljepotu izljubiti?

Klicati joj najglasnije! I u večer najkasnije! Ona šuti. Zašto šuti?

Zar umire u samoći? Bez ijednog milog cvijeta…

Na livadi leden-travi, bez molitve dani idu. A oblaci sivi, teški,

pritišću joj dušu nježnu.

I srce je već izdaje. Ne čuje se, zar je stalo? Na trenutak, il' zauvijek?

Tko to pita? Tko se brine?

Na livadi, leden-travi, Još se dio neba plavi. I još dragi glas se čuje.

Imaj vjere, Isus tu je…

 
                                              Putujem kroz djela…
 

Putujem kroz djela, od najmanjih učim. Kako biti „čovjek“, od jutra do mraka.

Kako biti susjed, vazda, u svo vrijeme. Bez zlobe i jala. Mržnje, ljubomore.

Kako biti blizu, kad najviše treba. Nasloniti glavu, baš na moje rame.

Isplakati dušu. Otvoriti srce. Ta i on je „čovjek“, isti kao ja.

Putujem kroz djela, zazirem od riječi. Što duboko rane, nježnu dušu moju.

- A koji će lijek, duši mojoj biti? - pitam se i gledam, Isusu u oči.

I otvaram vrata, neka On mi dođe. U život donese, mir cijeloga svijeta.

Da ja mogu čuti, kako zemlja diše. Kako ljubav rađa, neke nove ljude.

U sam smiraj dana, zatvorit ću oči. Kao sunce milo, na počinak poći.

U sreći i nadi. S Isusovom riječi…

Putujem, kroz djela…

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   6.1.2021.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
                                                   Svaki život, duša je jedna
Život naš, mnogo je vrijedan,
jer smo mi od Boga odabrana stvorenja,
da u sebi nosimo čestice svijesti,
darovanu dušu i put spasenja.
 
Svaki život, duša je jedna,
darovana čestica Božjega htjenja
koja u nama može sjati
u materijalnom okruženju
ovoga svijeta.
 
I tvoj je život, duša jedna
sjajna čestica ovoga svijeta
koja u tebi rado Bogu sjaji
u prolaznom okruženju
ljudskoga tijela.
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                  21.12. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić

                                                                Tko me to grije?

U snijeg, u snijeg, nogom ću kročit. U mećavi boli, pronaći duše.

Zar nije vrijeme, za radost i sreću? - pitam ih glasno, a one šute.

U snijeg, u snijeg, još dublje tonem. Kad čujem glas, Njegov me zove!

O, glasu moćni. O glasu mili. Zar dostojna ja sam, da me Ti tješiš?

I rodiš se za me. Za svijet od grijeha. Da novi život, Ti nama daš.

Tko mi to nadu, upravo nudi? Tko to u štali, rad nas se rodi?

U hladnoj noći, kad strepim, molim…

Tko me to grije?

 

                                                            Evo mene, Božiću…

Evo mene, Božiću…

U srcu mi mirno spavaš.

U bjelini, najbjelijoj. U tišini, noć što grli.

S nježnim zvonom, dvanaest sati. I sa suzom, svijet što nosi.

Što se nada, nebo gleda.

Jednu zvijezdu, najsjajniju…

Nikad teže bol ne nosi. Svatko od nas već danima.

Nikad teže nije bilo, milosrdan i blag biti.

U molitvi zora samo. I mi s njom smo, vazda bdjeli.

Jednu zvijezdu, najsjajniju…

Dočekasmo svi s veseljem. Nek nas hrabri, nek nas čuva.

Bog premili, Isus naš.

Evo mene, Božiću, u srcu mi mirno spavaš…

 
 

Ohrabri se, svijete dobri. Ljubav ljubi, ljubav sanjaj. I nosi ga srcem cijelim, vazda vijekom, dok te bude…

I prkosi buri svakoj, kad te snađe iznenada. U radosti snagu išti, s malim smiješkom dane piši.

Sve velike. I sve male, dane…U san s Bogom, mirno pođi…

Čestit i Blagoslovljen Božić žele Vam Apostoli Božje riječi.

 
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   11.12.2020.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
                                                              Zaista tko si?    
Hej, stani malo, i pogledaj tko si?
Tek nebitno biće ako Boga nemaš,
tek isprazno tijelo ako duše nemaš,
tek prozirna silueta ako dobrote nemaš,
tek podlo stvorenje ako pravednosti nemaš.
Zaista tko si?
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                  10.12. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                                    Naj se žalostiti

Mati, naj se žalostiti…

Naj zaplakana pred Boga iti. Pak on te ne bi štel takvu videti. Evo, ja dok te sad gledim, mam mi suze na joči idu. Dobro su rekli zdavna ljudi, da se z ote kože nemre nikam!

Trpljenje. Žalost. Križ. Beteg. I se tak redom iz dana vu dan. Kak da nas nekaj oće do kraja zatrti. Ali nemre! I neće! I nigda ne bu! Mali Isusek se bude rodil…

Bumo bdeli i molili. Ovaj advent i ove svećice, naša su radost i veselje. Ne suze i plač!

Isus se bude rodil!

I mi skupa ž njem. Ne bumo više nigda isti. Ne bumo v srcu nosili mržnju, grej i veliko zlo. Nek nas dragi Bog obatri. Z svojem rođenjem, Isusek mali…

Kaj bumo mogli biti bolši ljudi. Kaj bumo imali jakšu vjeru i vekše srce. Kaj bumo v žalosti jeno drugomu suze zbrisali. Z starem rupčecom. Mojem, ili tvojem. Ne važno. Samo nek bumo skupa…

V molitvi i miru…za ovaj Božić.

 

                                         …za stopama, u bjelini osjećaja…

Ja sam nit. Čvrsta nit. U bjelini osjećaja. Sretno grlim dah tišine, pokraj mene na list stade.

I na stablo, cvijet i travu. Sve bez riječi i bez buke. Da miluje sve što diše, što na svojem putu nađe.

Na tom putu osjećaji. Snažni! Burni! Novi! Do dna srca nastanjeni. Meni evo, omiljeni.

Ja ih čuvam, mazim, pazim. Neka rastu. Nek' se šire…

U bjelini svijet se rađa. U bjelini istinitoj. I umire s daškom vjetra, zato što pravicu ljubi…

No, valja mi dići glavu. Za stopama nježno hodit. U bjelini osjećaja. U suzama, što me nose.

Sad Isusov, slijedit put…

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                  25.10. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                                       Sveti Luka, naš patrone…

Ljubimo Te i štujemo iz dana u dan. Toliku su nam milost dao. Na njoj smo Ti vječno zahvalni. No, malo tko zna da si bio vjerni prijatelj sv. Pavla. On je tvoj uzor i učitelj. Rođen u Siriji, tadašnjoj rimskoj pokrajini, sadašnjem gradu Antakya, na jugu Turske.

O Svetom Luki knjige govore da je bio jako osjećajan. Da se divio Isusovim čudesima. Svjedočanstvo svoje vjere ostavio je u dvama spisima - Evanđelju po Luki i Djelima apostolskim. Sveti Luka je uvijek pratio Svetog Pavla na putu. I podnosio s njim progone. Bio je i slikar. Naslikao je više slika Djevice Marije. Sveti Luka se štuje kao zaštitnik liječnika, bolesnika, slikara, umjetnika, pisaca, mesara, staklara.

Pokopan je u Bazilici sv. Justine u Padovi. Hvala Bogu na toj milosti što mi je dao, da sam mogla prije nekoliko godina posjetiti Baziliku sv. Justine u Padovi i pokloniti se našem patronu, našem zaštitniku…

 

                                                                 Bože, ima li još vjere…

…na zemlji…Ja, kao ja. Kao obično, plaho biće. Stisnuto u osjećaju samoće. U otkucaju srca. Sve slabijem, tišem…Hoće li stati srce moje, ako vjere na zemlji nema? Hoće li stati i srce Tvoje? Reci mi iskreno. Bez straha mi ruke pruži. Ledene i stisnute. Uz mene, ako si mi prijatelj, ako Boga ljubiš, bit ćeš bolje…

Zato što Bog mi jednom davno reče, da ljubim, praštam, milosrđe širim. U poniznosti. U slobodi riječi, što Duh Sveti iznađe za mene. Milošću me pomilova i ostavi, da nosim svoj križ u tišini…

Jedan križ. Drugi. Treći. Svakim danom neki novi. Gledajući nepravdu. Bolest i patnju. Tvoju tugu prijatelju moj. Patnju cijeloga svijeta. Koji želi. I ne želi čuti Božju riječ. I ne želi vjerovati u sunce. Što se uvijek poslije kiše rađa. Slutim na dobro i loše. Na pravdu i nepravdu. I tko bi jači, pravda ili nepravda? Ljubav, ili mržnja? Tko je jači? Zagledaj se prijatelju moj u srce svoje i naći ćeš odgovor…

Bože, ima li još vjere, na ovoj predivnoj zemlji? Ima li još…

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                  28.9. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                                            Poći ću za istinom…
Neka me tjeraju lagati, od jutra do sutra. I sutra…neka me u okove lažima vežu. Neka mi pokazuju kako ću lijepo živjeti u laži. I kako će me narod slaviti i voljeti. A ja ću im se smješkati i glumiti dobru dušu u svakom trenutku. Ta narod ne zna da ja lažem…
Poći ću za istinom. Tražit ću je od jutra do sutra! Tražit ću je na dnu mora, jezera i rijeka. Na visokim gorama koje nebo ljube. I ja ću ga uplakana ljubiti. Tada ću sigurno znati, da sam na pravom putu. Kada mi srce obuzme ljubav. A dušu ispuni mir. U tišini, ponizno, poći ću za istinom…
 
                                                                          Predivan…
Osjećaj poniznosti…
U sam smiraj dana. Kada se sva svijetla lagano gase. A zvono tiho u daljini se čuje. I pogled stremi prema neobičnom plavetnilu, jedna suza klizi niz lice…
Ti si tako predivan Isuse. Milost moja, nije kao Tvoja. Dobrota moja, nije kao Tvoja. Niti milosrđe moje nije…Ali ono se budi! Glasno ću viknuti, da se ono budi u meni! Isuse, uzdam se u tebe.
Predivan…
Osjećaj ljubavi…
On otkucajem srca veže. A molitvom liječi rane duboke. Što se množe iz dana u dan. Pa ti ne daju disati, niti koraka s mirom napraviti. Ni oka sklopiti, a kamo li nešto lijepo usnuti. Teškim korakom, ali s nadom i sutradan ideš prema Njemu. On je…
Predivan…
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                  15.9. 2020.
                                                                                                                                  Vesna Puhač
                                                               Ljubav i praštanje
                                                    (molitva Milosrdnom Isusu)
Isuse moj ljubljeni, koji si sama ljubav i praštanje. Molim Te, oprosti nam sve naše grijehe i slabosti. Propuste. Daj nam snage da možemo praštati i ljubiti svoje bližnje. Podari nam snagu volje i daj nam svoju snagu da ne posustanemo na putu našeg života. Ti nas vodi i prosvjetljuj. Učini da ne sudimo, nego da budemo milosrdni jedni prema drugima, kao što si Ti milosrdan prema nama. Da molimo jedni za druge i zajedno rastemo kao tvoji apostoli. Daj da budemo dar jedni drugima, Isuse molimo te…
Gospodine. Ti znaš da smo samo ljudi. Ti znaš kako smo sazdani. Spominješ se da smo prašina i da smo slaba stvorenja. Stoga Te molimo da nam uvijek ispočetka praštaš sve naše izdaje. I udijeliš poniznost i snagu. Da ti se uvijek nakon svakog pada vraćamo. Da se ne umorimo moliti za praštanje. Ti si ljubav i milosrđe Isuse. Obasjaj nas zrakama svojeg srca i svoje ljubavi…
Milosrdni Isuse, predajemo Ti svu djecu naše župe. Nitko drugi im ne može dati bolju pomoć. Oslobodi ih grijeha. Uči da rastu u ljubavi. Sačuvaj ih od lošeg društva. Pomozi im u njihovu učenju. Učini ih ljubaznima prema siromasima, unesrećenima i patnicima. Sačuvaj ih u svojoj prisutnosti i u dobrom zdravlju. Tako da rastu na Tvoju slavu. Za dobro drugima i na posvetu svojih roditelja, Isuse molimo Te…
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                  10.9. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                                            …putuju duše…
Putuju duše bolesne, plahe. Na sjever, na sjever, rane ih vuku.
Veće i manje, kako to biva. U srcu nose Isusa živa.
Njemu se mole. I njega ljube. Kad im se nade i snovi gube.
Nestaju danas. Nestaju sutra. U magli gustoj, ko' jesenja jutra…
 
Putuju duše umorne, jadne. Bez riječi samo, s rukom u ruci.
Čuje se jecaj. Molitve riječi. Kako bez vjere, žalosti prijeći?
I sinja mora. Hridi od laži. Brodolom tu je, svakoga časa.
Isus ih hrabri da nade ima. Na jastuku blijedu, kad budi se zima.
…putuju duše…
 
                                                             …još jedan korak…
…mogu ja to…Još jedan korak napraviti, iako mi nije stalo da to učinim. Iako ne vidim i ne osjećam, da je baš sada taj trenutak. Jedan korak radi Isusa. Jedan radi Marije. Jedan radi Boga dragoga…mogu ja to…
Polako i strpljivo idem osunčanom stranom svijeta. Prema plavetnilu što mu ruke pružam iz očaja. Čvrsto stojeći na zemlji. Od koje nastah. Koja me ljubi. Kako ne bih i radi nje napravila još jedan korak…
S molitvom. S krunicom u ruci. I pjesmom što Duha Svetog zaziva. A anđele veseli u ovo gluho doba. Doista, mogu ja to. Iako su noge teške. Iako me duša boli. A cijeli svijet je kao vrtuljak laži i nepravde. Doista, mogu ja u istini, pokori i ljubavi prema Bogu, napraviti
…još jedan korak…
                                                 ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   23.8. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
Gledam Te u oči Isuse…
Gledam Te u oči Isuse. I tonem u duboke vode. Misli me ranjavaju. Tijelo me boli. I svaki čas uzdišem. Bol me iznova savladala. Što ona, što grijeh kojega se nikako ne mogu odreći. Ja nisam dostojna Tvoje ljubavi. Oprosti mi, Isuse. Od srca se kajem…
Osjećam da si mi Ti najbolji prijatelj. I vjerujem da ćeš me utješiti. Samo se još uvijek pitam u strahu - Imam li dovoljno čvrstu vjeru za reći Ti, vodi me Isuse! I ne misliti ni na što drugo, samo se prepustiti, Tebi…
Još uvijek klečim pred Tvojom slikom Isuse. Bojim se ustati i krenuti dalje. A kamo ću ja? Nemam nikoga da bi me utješio. Rekao mi riječ, što liječi srce ranjeno. Pokaži mi put, Isuse. Daj mi neki znak. Molim Te.
Ja svakim danom sve više rastem u vjeri. Uz molitvu i pokoru bolji sam čovjek. I zato križ koji nosim, nije tako težak. Zato i krenuh putem koji si mi pokazao. Uz suze i smijeh. Radost i tugu. Spoznah život pun dobrote i ljubavi. Ona je u meni jača nego prije. Pred Tvojom slikom molim Isuse, u tišini…
I misli se redaju jedna za drugom. Nose me u prošlost i blijedo lice mi kazuju pred svima. A ja strpljivo idem naprijed i nadam se milosrđu Tvojemu. Sada. Danas. Sutra. Zauvijek…I gledam u beskrajno plavetnilo. Šutnjom potvrđujem strpljivost. Molitvom radost i veselje. A srcem blagim, milosrđe. U tišini ranjene duše, gledam Te u oči Isuse…
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   3.08.2020.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
                                                           Putokaz spasenja
U protoku zemaljskog života
postojah i ja kao i svako drugo tijelo,
bitan i nebitan,
kao i svaka zvijezda bez planeta
što svojim sagorijevanjem predivno sjaji,
možda samo Bogu,
a možda i nekome kao putokaz spasenja.
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   2.8. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                                        Otvori mala vrata…
Otvori mala vrata. Da velika, Božja ljubav, kroz njih uđe u tvoje srce. Ne pitaj - Kako? Ne čudi se i ne promišljaj. Samo otvori! Znat ćeš zašto. Znat ćeš kada će to biti, vjeruj mi. Kada te molitva ponese. Kada ti riječ miluje dušu. I ti goriš kao svijeća bez kraja. Kao plamen, u žaru izgaraš…
Duša ti lijek pronašla. Pa se smješkaš i drugima dobro činiš. I ne pomišljaš na bolest i smrt. Rane ti zacijeliše rad riječi Njegovih. Lice ti se pomladilo, a bore nestale preko noći.
I spreman si. O, doista si spreman, čekati jutro zlaćanim osmijehom. Ljubiti nebo i zemlju. Pogledom neumorno tražiti Onoga, koji ti je u srce zašao.
Otvori mala vrata, da velika, Božja ljubav kroz njih uđe…
 
                                                     Sve radosti mi svijeta, Isuse…
…polako nestaju…Izmiču iz ruku. Kroz prste prolaze. I novim vapajem bilježim jutarnji sat. A podne, uzdasima i nemirom. Kad predvečerje u suncu radost nađe, ja okrenem glavu i obrišem suze. Iznova, po stoti put…Put beskrajan i težak. Istini valja u oči gledati. I niti po koju cijenu, predati…
Dušu svoju grijehu i lažima. Kako bi bilo drugima milo i drago. Samo treba biti svoj. Biti ponizno „Ja“! U svijetu oholih i bahatih. Biti Isusov učenik i sljedbenik. To je razlog za radost. I razlog za dići glavu gore. Živjeti u istini. I samo istini cijelog svojeg bića. Biti nepregledno more milosrđa. Biti Petar stijena, na kojemu ćeš graditi sve, što ti je srcu milo…
Graditi. Oči u oči s Isusom. Na koljenima i suznih očiju. U nadi da ćeš čuti njegovu riječ, a ne riječ onih koji bi cijelim svijetom vladali. Ne znam zašto im ne zavidim na toj moći? Zasigurno što ću Te jedino ja moći, gledati u oči…Osjećajući u tom času…
…sve radosti svijeta, Isuse…
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   21.7. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                                          Tko kuca na vrata?
- Nemoj otvoriti. Samo šuti.
- Otvori!
- Nemoj otvoriti, možda je prosjak.
- Otvori! Podaj mu kruh i nadu u život! Kaži mu koju lijepu riječ!
- Nemoj. Neka ide. Što će ti on?
- Ali pred vratima nitko ne stoji! - uzviknem ja i pogledom stanem tražiti prosjaka.
- Ma, ne ta vrata!
- Koja? - upitam već nervozno.
- Otvori vrata svojeg srca!
- Kako? - ponovno upitam, ali sada već u strahu.
- Znat ćeš uistinu, ako mi vjeruješ cijelim bićem svojim. I cijelim srcem svojim…
 
                                                                    …sreću…
Srela sam sreću, u majčinom cvijeću.
U buketu misli, što niz lice klize.
Godine, dani, svijetlost i mrak.
Ničiji život, nije baš lak.
I sreću sam srela, u magli i rosi.
Nebeskoj kiši, što travu kosi.
Ko' oblak crni, svi loši dani.
Putuju nebom, potpuno sami.
I sreću sam srela, kad god sam htjela!
I mogla i znala, reći Ti hvala.
Isuse mili, radosti moja!
Sreća si vječna, u stotinu boja…
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   20.06.2020.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
                           Dijete se rodi, po ocu i majci Spasitelja dobi
Majka dijete rodi
u muci i krvi
Bogu ga dodvori.
Krunicom u ruci
često se moli
da joj dijete
Spasitelja dobi.
 
Ni otac praznih ruku nije
u znoju i radu
Bogu hram izgradi.
Često se u crkvi
s nadom se pokloni
da mu dijete
Spasitelja dobi.
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   17.6. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić

                                              Mrzle riječi njihove…

Sastali se jedne večeri neki ljudi, pa dogovorili da će mi raditi o glavi. Da će mi biti kamen spoticanja na svakom koraku. I tako su se slatko smijali. Noseći u srcu mržnju i prijezir prema čovjeku.

Jednostavnom čovjeku. Onomu, tko ih nikada ne uvrijedi. I ne učini im ništa nažao…

Mrzle riječi njihove, zalediše posljednju kap dobrote u njima. Oni to osjetiše, pa se njihov smijeh i ruganje nastavi dalje. Trajao je danima. Mjesecima. Godinama…

- Prazna su srca vaša. Ja vam ovom prilikom velim. A džepovi su puni, ne novaca, nego tuđih suza, ponajviše mojih…

No, jednoga dana oglasi se dragi Bog. Te mi pošalje Duha Svetoga. Da mi udijeli mudrost i ublaži bol. Pomiluje dušu i izliječi srce od

Mrzlih riječi njihovih…

 

                                                 Pođi za mnom…

Probudi se čovječe! Ne sanjaj san, bez vjere u Boga. Ne slijedi misli, što nemir ti nose. U tuđem si svijetu. Na tuđoj si zemlji, ako na njoj ništa svetoga nema…

Ti lagano pođi. Ne žuri. Korak, po korak. Vremena ima. Zrno, po zrno, žito će rasti. Klasje zeleno. Klasje žuto. Kao sunce, što se rađa u ime Njegovo…

Žanješ li i ti dobri čovječe, mir i spokoj u predvečerje? Uz obitelj. Sa smiješkom grleći sve što ti je najdraže na svijetu. Tako čvrsto privlačiš k sebi. Ljubeći to bez imalo sumnje…

Ljubiš li i Isusa tako? I ideš li za njim? Misliš li nekada i na njega? Kada ti je dobro u životu. I kada te nevolja snađe. Sjetiš li se tek tada, njegovih riječi?

- Pođi za mnom!

Samo tri riječi što mijenjaju život. I donose radost. Ako je put Isusov, put tvoj. Kalvarija i križ. I beskrajno milosrđe…Njegov glas.

- Probudi se čovječe! I pođi, za mnom…

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   30.05.2020.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
                                              Nije život hod bez traga
 
Nije život vrč veselja
niti staza bez svršetka,
život naš je Božji dar,
u njem moći drugom dati
sreću, nadu, spas.
 
Nije život hod bez traga
već zrcalo našeg vjerovanja.
Trag se naš dobro vidi
po kome će nam suditi.
Bio trag Bogu drag
vidjet ćemo vječni raj.
 
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   28.5. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić

                                                      Kako Ti, raspet na križu…

Kako Ti, možeš, izdržati? Kako?

Iskupiti sve grijehe ovoga svijeta…

U mnoštvu duša osjećam mir razoren. Nepravdu, jal, svetogrđe, laž. Sve to vidim, kao visoke stijene. A Tvoja dijela Isuse, još uvijek žive u meni…U prirodi, što si nam stvorio.

Gle, mala voćka i list plahi, što ljubi zelen travu! I ne spušta glavu, nego gore u nebo gleda. Tamo snagu pronalazi. Tamo se, utječe Bogu. Svojem stvoritelju. Zato što zna, da i kad silno pati, On će biti uz nju…

I uz nas. Za sva vremena. Ja mogu. I ti možeš. Poći dalje. Na koljenima ako treba. U suzama. U očaju. Ali ne sa sumnjom. I ne u strahu, pitajući

- Kako Ti, raspet na križu, možeš izdržati?

Ne vole Te. Smiju Ti se i ponižavaju. Osudili Te na smrt!

Kako možeš? Kako Isuse? Izdržati…

 

                                                   Odmori dušu, srce probudi…

Oh, ljudi. Da. Mi smo ipak samo ljudi. Mi griješimo…I kada se smiješimo.

I kada nam laž, nekad istina bude. A mi je tako nježno prigrlimo. Čuvamo.

Dajemo joj vlast nad nama. Pa ona caruje. Ona nas tako prividno usrećuje.

A mi se na trenutak stisnemo od nemoći. Bježimo u tišinu…

Da nam dušu odmori. A srce probudi, molitvom…

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   18.5. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                       Poteci slovo, s izvora milosrđa…

…s izvora milosrđa…

Poteci slovo. U riječi dom svoj nađi. U riječi što liječi. Sve. Naše boli. Razočaranja. Samoću. Tihu patnju. Suze što vire iz očiju. Samo što ne kanu. Niz obraze ledene, ne dam im da krenu…

Uvijek neka riječ s izvora milosrđa ohrabri našu dušu. I to u pravi čas. Bar nam se tako čini. A zar to nije Božja volja? Zar to nije providnost i snaga vjere? Vjere, što je duboko u nama. Ni ne slutimo da živimo s njom. Samo sklapamo ruke i molimo. Molimo. Bez puno razmišljanja. Bez odmaka od svijeta u kojem se nalazimo. Moramo znati osjetiti, da je Isus dragi naš izvor milosrđa…

Uvijek Mu moramo biti blizu. A on će nas tada voljeti još više. Učinimo neko dobro djelo svaki dan. Makar nam je to tako teško. I strano. I ne snalazimo se u tome. Kako ljubiti druge? Zašto ljubiti druge? Teško je. Ja znam. Teško je mijenjati sebe i govoriti istinu…

Napijmo se vode. Žive vode. Budimo slovo. Pa potecimo veselo, s izvora milosrđa…

 
                                       Svibanj mi zelen, u molitvi bi…

Majko naša. Kraljice neba.

Majko mila. Majko ljubljena.

Svibanj mi zelen, u molitvi bi…

Na svakom cvijetu kruna je tvoja. U stotinu boja, pogled je tvoj. I tako mio. I tako blag. Od krunice zrno, u rosi trag…

Duša mi plače. A tijelo se lomi. Kad put mi kaže, zvono što zvoni…

U njemu ja sam. Kraj njega ja sam. Zvon mi srca, bi tako glasan. Neću ga kriti. S njim ću ja mrijeti. I živjeti život, tiho, u sjeti…

Majko moja. Majko nade!

Majko strpljiva. I za me jedina.

Tebi se utječu svi nemirni sni. Kad svibanj mi zelen, u molitvi bi…

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   5.5. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
Ne možeš me, ne voljeti Bože…
 

Ne možeš me, ne voljeti Bože. Ne biti mi blizu. Riječima utjehe. Riječima, što mi liječe srce ranjeno. Osjećam te kraj sebe. Duša mi kliče, a tijelo se iznova rađa. Ja znam. Sigurno znam. Srce mi evo, ispuni prevelika dobrota tvoja. Izliječi ga, od zavisti. Od mržnje i grješnih misli. I sumnje u Tebe…

U smiraj dana, sunce svoj put nađe. Neka ga. Neka počiva u miru. A ja ću se iznova nadati i vjerovati, da će se sutra ponovo roditi za mene…

Obasjat će me dobrotom svojom. Makar toga nisam vrijedna. Oprosti mi, Bože. Ako ne nađoh pravi put, da Te mogu voljeti i slaviti. I ne prepoznah tvoj lik u drugim ljudima. U svakom cvijetu. U zelenoj travi. Ti si tako dobar i milostiv.

Ne možeš me, ne voljeti Bože…

 
 
Evo kapi iz davnina
Evo kapi iz davnina.
Svetog Duha, Oca, Sina.
Ja u kiši nju sam našla.
U starine, kad sam zašla.
 
Stara mati pokraj peći.
U srcu joj hladna zima.
A u suzi riječ joj svaka

- Drago moje, Boga ima.

 
- Da Ga nije već bi davno,
u nebesa pošla gore.
Još težačke ruke moje,
s djedovinom nek' se bore.
 
- Prema nebu tužno gledam.
Prema nebu što ga slavim.
U Majčicu Božju, milu.
Prema svojoj rijeci Dravi.
Evo kapi, iz davnina…
 
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   19.4. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić

                                                            Uzorane brazde

Uzorane brazde na blijedu licu se množe.

I lijevo. I desno. Bijeg iz vlastite kože.

A rijeka misli, sve glasnije zbori!

Dobro i zlo, u srcu se bori!

Samo tišina zasipa brijeg bijelim zvijezdama.

Trag još ostaje na nježnoj duši.

I stope, kojima vjerno Isusa pratiš…

Uzorane brazde nitko sam ne bira.

Još ranjena duša rosu ljubi, kapima mira.

I gleda u nebo. Pred sam kraj…

U smiraj dana. Uzorane brazde…

 

                                               Tražim te, u boji novih lijeha…

Tražim Te Isuse…

U baršunu nestajem. U baršunu se skrivam. I osjećam veliku radost, u boji novih lijeha. U svakom novom cvijetu, Tvoja je prisutnost.

I mir se širi. Cvijet u zelen glavu spušta. Tako sigurno. Tako odlučno. Zato što vjeruje, Tebi. I zna da će Te u barem jednoj lijehi naći. Zna da ćeš ga štititi i kada stane venuti…jednoga dana…Umrijet će. Na tvojim rukama. U tišini…

U tišini će jednoga dana ponovno dići glavu. Omotan bijelom zorom. Na udaru hladnih vjetrova, što nose sve pred sobom. I njegove latice. I njegove molitve…ali vjeru ne…

Prepustio se…Tebi. Vodiš ga. I ljubiš. I miluješ, riječima. Ne ču ih on nikada do tada. Pa stane maštati o tome, da život bude vječno proljeće…Da život bude sve što do sad nije bio.

U boji novih lijeha…Tražim te, Isuse.

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   9.4. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
 

                                        Dijelim se na sjever i jug

                                                                                    

Dijelim se. I svijet spoznajem. Nekako drugačije. U stihu poete. U boji očiju. U najdubljem osjećaju…nose me valovi sumnje i samoće…

Dijelim se, na sjever i jug. I ne znam kako ću. I zašto biram stranu? Grčevito stišćem ruke, promrzle na buri, jačoj od osjećaja praznine i teška života. Ne uzimam suze tek tako. One sigurno nešto znače. One prebiru po mojoj duši.

Od sjevera dolaze ledene riječi. I nastanjuju se u meni. Od sjevera dolazi neizvjesnost, sumnja i strah. Praznina. I svakim novim danom, križ novi. Nosim ga. I ne nosim. Bježim od njega. U bunilu moleći za sebe i za druge…

Na jug!

Tamo je bolje. Tamo ću pobjeći! Sakriti se od zla i nemoći. Tamo će me ljudi voljeti. Njihova će srca biti topla i meka. I ljubav mi neće nedostajati. Moje misli su već tamo. Na jug! Moram poći na…I evo me tamo. Okružena lažnim osjećajima. Usiljenim smijehom. Visokim stijenama. Utapam se u laži. Očajnim glasom dozivam…

Sjever!

Tamo se želim vratiti. I pronaći negdje na raskrižju oprost od Boga, što se dijelim, na sjever i jug…

 

                                               Pune grane smijeha

 

Vesele se. Baš to žele.

Pune grane smijeha…

Cvijetom nanizane.

Bijelim omotane.

U miru se skupljaju.

U miru se ljube.

Pune grane smijeha!

Kao zrnom tkane.

I molitvom dane.

Ja ih sanjam.

Ja im pjevam.

Baš su Božje djelo.

Radost i trenutak.

Sad za tihi kutak.

Srca našeg samo…

U kojem će ostati.

U kojem će postati.

Ako nisu još do sada…

Pune grane smijeha…

 

                                                      Moja mala molitva

 

Moja mala molitva,

ne prati red riječi.

Sve mi misli šalje,

rođene u sreći.

 

I vodi me putem,

kamo nisam smjela.

U plavetna polja,

zemlju dobrih djela.

 

Tamo gdje su ljudi,

svi jednaki Bogu.

U bogatstvu duha,

gdje živjeti mogu.

 

Moja mala molitva,

svakom suze briše.

Govori da sunce,

stiže poslije kiše.

 

Da se uvijek svakom,

dobro dobrim vrati.

I ljepota duše,

riječima pozlati.

 

Moja mala molitva,

prekrižit me zna.

Od umora kada,

kraj nje, zaspim ja.

Ovom malom molitvom, punom nade za sve nas. I osjećajem da je Bog uvijek tu. Da nas želi vidjeti sretne i vesele. Zato što nas jako voli. Sve prolazi, samo iskrena ljubav ostaje. Nju moramo moći dati jedni drugima. Jedino tako ćemo Uskrsnuti i mi…s nadom u bolje sutra i bolji svijet. SRETAN USKRS žele vam Apostoli Božje riječi!

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   31.3. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić

                                                                Ostati bez ičega…

Ne može se ostati bez ičega, ako riječ Isusa, hrani dušu tvoju. Ja vjerujem. I vjerujem! Nogom bosom preko trnja i kamenja, bez ozljeda. Bez ožiljka…Što po tijelu. Što po duši. Ja vjerujem…

Gle nas samo, u suzama. I u strahu svak za svoje. Nježna bića, djeca naša. Naši stari, otac, majka…

Gdje god bili, tu su s nama. Isto nebo, danas dijele. A na njemu smjenjuju se, tama, zvijezde i put nade…

Što će biti? Kako? Zašto? Zar te riječi srce liječe? Ne pitajte! Ne strepite! Bit će bolje! Bog nas voli. Svi smo njemu djeca draga. On je s nama kad je teško, da nam vjeru opet vrati.

Zajedno, pobijedimo kušnje. Ja znam da MI to možemo! I vjerujem…

Kad nam duša za molitvom vapi, ne može se ostati, bez ičega…

 

                                                             …ko' narcis, žeđam…

…žeđa duša moja…Kraj ove ljepote, što se rađa bez ijedna slova. Iz ruku mi izmiče! Ne da se ljubiti! Mirisati! Grijeh na mojim rukama , ne prihvati na sebe…

Ko' narcis žeđam. Eh, da mi je barem sjena njegova biti, u tom domu zelenog mira. Eh, da mi je molitvom vjere uzvratiti. I biti bolja prema njegovoj nježnoj duši. Toj nježnoj duši, što sam Bog stvori. I istinu i pravdu, u oazu livade stavi…

- Ima li negdje takve ljepote? Čujem, neki se pitaju.

- Ima li? - pitam se i ja isto. U samu zoru, a usta mi suha.

…ko' narcis, žeđam…

 
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   26.3. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić

                                                                      …u ime ljubavi…

Kako bi Vam se danas obratili Apostoli Božje riječi? I kako bi došli do vaših srca i bar malo Vas utješili? Obrisali Vam suze…Odagnali strah i neizvjesnost. Bili najbolji prijatelji. Kako?

Ja mislim, da ćemo na prvo mjesto staviti LJUBAV. Ljubav koju nismo baš poznavali. I nismo je znali čuvati kao najveće blago u životu svih nas. Dobro znamo da smo svi samo ljudi. Nismo sveci i nismo Božanstva! I griješimo! Od jutra do sutra! Čim se probudimo. Cijeli dan. I kada želimo spustiti umornu glavu na jastuk, opet griješimo…Mislima. Djelima i riječima.

- Kakvi smo mi ljudi? - pitam se iz dana u dan.

Nedavno sam srela jednog čovjeka, do jučer beskućnika. I on me fascinirao svojim dobrim srcem i svojim načinom razmišljanja. Poimanjem života i definicijom sreće. Ljubavi prema drugima. I on mi reče

- Ljudi su najsretniji kada broje svoje kuće, vikendice, aute…A ja sam najsretniji kada brojim zagrljaje i poljupce. I kada dijelim sa svima ljubav i sreću.

Htjela bih da svi razmislite o njegovim riječima. Što je najvažnije, tom čovjeku, do jučer beskućniku? Što? I zašto je on tako sretan? On zasigurno nikada neće izgubiti poljupce i zagrljaje, a MI?

Sve. Sve možemo izgubiti za samo nekoliko minuta…Potres, razrušene kuće i crkve, bolest.

Sve će to proći i sve će se obnoviti. A mi? Što ćemo? Hoćemo li izgubiti jedni druge? Radi grubih riječi, neopraštanja, ljubomore, zavisti? Zato što si ne želimo opraštati, sve će nas pobijediti mržnja. Da. To je tako gruba riječ. Mogu reći i žalosna…

Samo velika ljubav u nama, koju nesebično želimo dijeliti, može pobijediti zlo! I kada konačno otvorimo naša kamena srca, otvorit će se i naše premile crkve. A ja sam sigurna da će opet zapjevati crkveni zbor sv. Luke Evanđeliste kao nikada do tada…Nadahnut Duhom Svetim …u ime ljubavi…

 

                                                          Ljubim te, neprijatelju moj…

Svijet od žalosti. Svijet od nemira! To sve! I od suza, dan većinom tkan! Sve si to ti, neprijatelju moj…I ti si nemirno more, što utapaš svaku moju nadu i želju. I vučeš me sa sobom u dubine. Rado mi na uho šapućeš, laži. Tako male i slatke. Ah. Tko ti ne bi vjerovao? A ja znam. Sigurno znam. Da u tebi ljubavi i čistoće nema. Nema niti duše. Ni milosrđa. Ne voliš ti nikoga neprijatelju moj…

Zatvaraš mi kuću. U njoj svoju pobjedu slaviš. Sam. No, gledaju te Sveci. Gleda te Isus. Gleda te Marija. I Bog sam…

Otvorit ćeš ta vrata, vjeruj mi. I to radi beskrajne ljubavi što u meni ne mre…I zazvonit će sva zvona, u radosti i veselju. A ti ćeš se slomiti i više se nikada nećeš vratiti u moj dom.!

Pogledom poprijekim. Licem nalik na zvijer. I dalje ćeš me razapinjati na križ. Smijući se mojoj patnji i boli! No, ja ću ti tiho reći…

- Ljubim te, neprijatelju moj…

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   18.3. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                                                  …lijepo sanjaj…
Ti zazivaš noćas, Njegovo ime.
Pred očima tvojim, san ti mre…
Od svega ti samo, ostale zime.
A bio si siguran, da imaš sve.
 
Iz dubokih voda, molitva živa.
Pod teretom grijeha, zagrljaj stran.
Ti zazivaš noćas, Njegovo ime!
U srcu novi, još tražiš dan.
 
Isus će noćas, riječima nade,
Pokrit te nježno, donijet ti mir.
Samo ga zovi. U san ga zovi.
I kraj njega…lijepo sanjaj…
               Nostalgijo, tako bolna i lijepa, pod teretom križa…
Lepršava i još živa, moja sjećanja na majku i oca. Kao da su još tu, sa mnom. I sad ćemo zajedno sjesti za stol, pa će me koriti uz smiješak. Majka će poslije ručka sklopiti ruke i moliti krunicu. A otac će zadrijemati na svojem omiljenom mjestu.
- Majko! - više ništa nije isto kao prije, viknem ja u suzama na njezinu grobu.
- Majko! Ja bih rado legao kraj tebe! - opet ću ja, pod teretom križa.
- Dobar dan ti mili čovječe! - netko vikne iza mene, a ja stanem bježati.
- Nisam ja onaj, na kojeg misliš…
- Ti si moja savjest!?
- Što ti misliš, kakav je onaj čovjek tko napusti majku i oca svojega? Kakav križ on sada nosi?
- Hoće li mi Bog moći oprostiti? - upitam ga ja u strahu.
- Što ti misliš? - drugi put me upita.
- Neće mi nikada oprostiti! - viknem i iznova obrišem suze.
- Bog tebe voli. I oprostit će ti. Ali nostalgija za prošlim, sretnim vremenima u rodnoj kući, bit će ti vječno u srcu. I krivnja koju osjećaš, bit će tvoj križ, zauvijek…
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   3.3. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                                                  …i bi jedan čovjek…

I bi jedan čovjek, koji se preko noći pretvori u nekoga, kojeg do jučer nije poznavao.

- Sav sam se pretvorio u glumu! - vikne on tako sretno i razdragano, zato što drugoga načina za živjeti i postojati ne nađe.

Njegove ruke. Njegove noge. Lice. Oči. Čitavo tijelo bi, jedna velika glumačka atrakcija. I sve je druge zabavljao, a najviše sebe. Tako mu je život bio lijep i ugodan. Ali, jedan njegov neprijatelj je vrebao iza svakog ugla…

Ogledalo!

Ogledalo duše. Ogledalo srca. Istina. Čistoća. Sve se moglo vidjeti u ogledalu. Zato ga taj čovjek uvijek izbjegavao. Ali, gdje god se okrenuo, evo ogledala opet ispred njega!

Pobjegne taj čovjek u crkvu, u nadi da će se tamo sakriti. I bi njegovo tijelo u crkvi! Ali njegova duša ne!

- Striček! Zašto plačeš? - upita ga iznenada jedno malo dijete.

- Ne plačem! Ja samo glumim da plačem! - vikne on ljutito gledajući u to dijete.

- Evo. Dat ću ti jedan bombon. Majka mi je dala kada sam krenuo u školu. Ja ću ga rado tebi pokloniti.

- Baš ti hvala! - veli čovjek i pruži ruku prema bombonu.

Malo dijete mu na dlan stavi samo omot od bombona. A čovjek se zbuni i posrami.

- A gdje je bombon?- upita tiho on dijete koje se smješkalo.

- Nema ga! Ja sam ga pojeo! I glumio sam, da ću ti ga dati…

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   24.2.2020.
                                                                                                                                   Sunčica Orešić
…što nose ga vjetrovi…
Kao prah, što nose ga vjetrovi. Kao ime. Kao postojanje. Čega? Je li to postojanje ljubavi? Ili mržnje? Zla!
„Ja“ – Kao sam sebi lijep i pametan.
„On“ – Kao nešto što ne može biti bolje od mene.

„On“! Moj prijatelj i brat! Kojeg tako lažno ljubim…

Postiti od laži, prijevare i zlobnoga srca. Tako nam valja postiti. I promišljati u samoći. Najviše o sebi. O svojim djelima. Obriši čovječe suzu drugome, pa tek sebi! Ovih četrdeset dana…barem jedan dan budi istinski prah što ga nose dobri vjetrovi…
Što li maslina rodi ovog ljeta?
Ti, maslino nama tako sveta!
Od tebe pepeo nasta!
Od tebe kajanje, pokora i poniznost…
…u vijeke…

                                                                                Budite narod koji moli i vjeruje. Budite prah,

                                                                                što ga nose vjetrovi ljubavi i nade…
 
                                                ----------------------------------------------------
 
                                                                                                                                   21.2.2020.
                                                                                                                                   Sunčica Orešić
Vrati se…
Vrati Božjoj kući.
Nakon puno dana,
godina i sjete…
Vrati se.
Ti si, Božje dijete.
I na grudi svoje,
nježno ruku stavi.
Vječno dragog Boga,
cijelim srcem slavi.
Dodirni mu ruke.
Njemu se obrati.
On će s tobom vjeruj,
vječno putovati…
A križ što ti dade,
teške dane broji.
I crven i crni!
Nada je u boji!
Vrati se…
Vrati Božjoj kući,
nakon puno dana,
tamom putujući…
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   20.2.2020.
                                                                                                                                   Sunčica Orešić
V mešnoj opravi
I dol. I breg.
Biser vu travi.
Veselo jeden,
ftiček se javi.
 
V cirkvu se ide. Boga se slavi.
Baš kak se patri. V mešnoj opravi.
 
I dol. I breg.
Zvezde na nebu.
Cifre od leda.
Kaj prste zebu.
Čižme vu snegu,
put su utrle.
Senje i nade,
još nesu vmrle.
 
V cirkvu se ide. Boga se slavi.
Baš kak se patri. V mešnoj opravi.
                                                 ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   23.12.2019.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
Bože budi uz mene
Bože pomozi mojemu tijelu
što je po tvom postojanju nastalo,
dahom života oživjelo,
umetnutom dušom, čovjekom postalo.
 
Bože čuvaj moju dušu
koja je po Tvojoj volji stvorena,
u vjeri se Tebi privila,
u spasenju Tebe gledala,
rado Tebi služila.
 
Bože prati me u životu
u kojem sam Tebe izabrao,
sakramentima Tebi pripao,
vjerom Tebe slijedio.
 
Bože usliši moje molbe
koje ti u molitvi šaljem
oprosti mi moje grijehe
i budi uz mene.
 
Bože čuvaj i moje najmilije
sve dobre ljude i svećenike,
pomozi im u životu, zdravlju, ljubavi, vjeri
i spoznaji Tebe
 
 

Povratak na početak stranice